Logo

Lukšićev tekst o uzrocima hrvtsko-bošnjačkog sukoba nije klasičan znanstveni prikaz Shraderove knjige. Formalno je riječ o osvrtu na Charlesa R. Shradera, ali Lukšić istodobno koristi Shraderovu vojnu rekonstrukciju kao temelj za vlastitu interpretaciju uzroka i karaktera hrvatsko-bošnjačkog rata. Središnja Lukšićeva interpretacija je da rat između HVO-a i Armije BiH u srednjoj Bosni nije prvenstveno nastao kao posljedica nekontroliranog niza lokalnih sukoba, nego da je iza postupnog gomilanja niza lokalnih sukoba postojala šira vojno-strategijska logika.

Prema interpretaciji koju Lukšić preuzima od Shradera, Armija BiH je tijekom druge polovice 1992., uporedo s vlastitim jačanjem, postupno stvarala uvjete za ofenzivu protiv HVO-a, a nakon pada Jajca u listopadu 1992. proces je ubrzan. Lukšić pritom osobito naglašava koncentraciju ljudstva, raspored brigada, kontrolu komunikacija i vojno-industrijskih kapaciteta.

Lukšić je u svom radu rekonstruirao tri glavna cilja ABIH:

-presijecanje hrvatskih komunikacija kroz srednju Bosnu;

-preuzimanje vojno-industrijskih kapaciteta;

-razbijanje hrvatske teritorijalne povezanosti i izoliranje pojedinih hrvatskih enklava.

Ovo je ujedno i najvažniji doprinos Lukšićeva pristupa: sukob pokušava objasniti kroz operativnu geografiju, a ne samo kroz nacionalnu ili političku retoriku, kakva se uvriježila ne samo u javnosti, nego i u djelu znanstvene zajednice.

>>

Srednja Bosna za njega nije samo prostor naseljen Hrvatima i Muslimanima, nego operativni prostor čija geografska struktura određuje vojnu strategiju jedne i druge strane. U središtu su njegove pozornosti su: Travnik – Novi Travnik – Vitez – Busovača – Kiseljak, te komunikacijske veze prema: Sarajevu – Zenici – Hercegovini.

Vitez i Novi Travnik

U Lukšićevoj interpretaciji Vitez predstavlja jedno od ključnih operativnih središta srednje Bosne.

Razlog nije samo geografski položaj nego i vojno-industrijski kompleks, osobito tvornica eksploziva SPS „Slobodan Princip Seljo“, odnosno današnji Vitezit, jednan od najvećih prijeratnih kompleksa za proizvodnju baruta i eksploziva u Europi, Zbog ovih specifičnih pogona namjenske industrije, Vitez je bio poprište žestokih borbi jer bi ovladavanje tom tvornicom, u uvjetima međunarodnog embargo, bio snažan vjetar u leđa realiziranju budućih ciljeva ABIH.

Slična je situacija i s Novim Travnikom gdje je namjenska proizvodnja bila je vezana uz kombinat “Bratstvo”, koji je prije rata zapošljavao više od 10.000 radnika i bio prepoznat proizvođač naoružanja, topništva i hidraulike. Kontrolu nad namjenskom industrijom u Novom Travniku – odnosno strateški važnim kombinatom „Bratstvo“, kao i nad tvornicom „Slobodan Princip Seljo“ u Vitezu, primarno je preuzeo Hrvatski vijeće obrane (HVO) već tijekom 1992. godine.

Za razliku od 1992. kada je HVO imao premoć, u lipnju 1993. godine kombinat „Bratstvo“ bio je fizički podijeljen linijom bojišnice, zbog čega, kao i stalnih borbi između HVO-a i ABIH unutar samog kruga, nijedna strana nije mogla pokrenuti bilo kakvu ozbiljniju industrijsku namjensku proizvodnju tijekom 1993. godine.

Dakle, vojna kontrola nad tvornicama u Vitezu i Novom Travniku, kao i nad onima u Konjicu ili Bugojnu, imala je ogromnu stratešku važnost za jednu I drugu stranu. Stoga, Lukšić preuzima od Shradera tezu da je kontrola nad tim kapacitetima namjenske proizvodnje imala izravnu vezu s mogućnošću Armije BiH da poveća vlastitu sposobnost vođenja rata, zbog čega je sve svoje aktivnosti usmjerila u tom pravcu.

Naravno, to je važna točka za historiografiju jer bošnjačko-hrvatski sukob tako prestaje izgledati kao “borba iz mržnje za svako selo“ i počinje izgledati ono što je u biti i bila - kao borba za kontrolu nad sustavom vojnih i prometo-logističkih čvorišta.

Busovača i Kaonik

Busovača je drugi veliki element njegove interpretacije. Posebno mjesto dobiva Kaonik, kao prometno čvorište prema Kiseljaku i Zenici.

Prema Lukšiću, na što upozorava i Shrader, zauzimanje Kaonika omogućilo bi Armiji BiH ozbiljno narušavanje hrvatske komunikacijske povezanosti. HVO je stoga morao braniti ne samo Busovaču nego i širi komunikacijski prostor.

Ovdje je Lukšićeva interpretacija operativno vrlo razumljiva: Kaonik nije važan samo kao selo ili raskrižje, nego kao čvorište cijelog obrambenog sustava Lašvanske doline, koji je Armija BiH pokušala ugroziti napadima sjever-jug.

Kiseljak

Kod Kiseljaka Lukšić posebno naglašava pokušaj presjecanja komunukacije između Busovače i Kiseljaka, te pokušaj dodatnog usitnjavanje hrvatske enclave od strane ABiH.

Prema njegovu prikazu, travanjska operacija je samo nastavak siječanjskog manevra ABIH prema Kaćunima, koji je imao za cilj zauzeti područja prema Svinjarevu i Gomionici i presjeći komunikaciju Busovača–Kiseljak, čime bi se dodatno izolirao Kiseljak i otežala veza prema Fojnici, kojom je ABIH kasnije i ovladala.

Ovo je ujedno i jedna od najjačih točaka cijele Lukšićeve interpretacije jer povezuje tri razine: lokalne incidente, operativni cilj ABiH, šira strategija izoliranja hrvatskog prostora.

Ahmići – središnja točka Lukšićeve interpretacije

Lukšić preuzima Shraderovu tezu da su Ahmići imali vojni značaj i da su se u selu nalazile muslimanske snage. On Ahmiće promatra kao položaj neposredno uz komunikaciju Travnik–Busovača, odnosno kao prostor pogodan za okupljanje snaga i djelovanje prema području Viteza.

Prema Shrderu, što preuzima i Lukšić, u Ahmićima je bilo 85 pripadnika lokalnog TO-a, koji su svoj stožer imali u lokalnoj školi, jednom bataljunu 325. brigade stacioniranom u Ahmićima, dijelovima 303. brigadi, kojima je naređeno pružanje potpore, te jednom bataljunu 7. Muslimanske brigade koja je, sukladno zapovjedi 3. Korpusa, također usmjeren prema Ahmićima.

U Lukšićevoj interpretaciji napad HVO-a na Ahmiće, 16. travnja 1993., počeo je kao legitimna vojna operacija, ali je potom prerastao u masakr civila. Shraderova interpretacija, također, razlikuje: legitimni vojni cilj napada od zločina počinjenih tijekom napada, što je vrlo važna analitička distinkcija.

Međutim, Lukšić ide dalje i protivno Haškim presudama, polemički koristi Ahmiće kao argument protiv teze da je cijela hrvatska vojna operacija bila sustavno usmjerena na uništenje muslimanskog stanovništva.

Dakle, historiografski pošten zaključak svakako je kako su Shrader ali i Lukšić, što je kasnije uvažio i Haski sud, jasno dokazali da su Ahmići bili legitiman vojni cilj. Međutim iz određenih razloga situacija je tijekom napada izmaknula kontroli i došlo je do zločina na nedužnim civilima.

Lukšić i pitanje „tko je započeo rat?“

Ovo je zapravo središnje pitanje cijelog njegovog serijala. Lukšić naime prihvaća Shraderov zaključak da je Armija BiH imala stratešku inicijativu i da je ona započela organizirani rat protiv HVO-a u srednjoj Bosni, što je puno preciznija teza od jednostavne tvrdnje da su „Hrvati i Muslimani počeli rat iz mržnje“.

I doista, scenarij viđen u prozoru u listopadu 1992. godine, postojanje kontrolnog punkta Armije BiH u Ahmićima iz istog tog razdoblja,onemogućavanje HVO-a u prolasku prema Jajcu, te siječanjska operacija ABIH prema Busovači i Kaoniku, idu u prilog Lukšićevoj tezi o operativnoj inicijativi Armije BiH na tom području, kao i odgovornosti za izbijanje bošnjačko-hrvatskog sukoba.

S druge strane, najveći nedostatak Lukšićeve analize leži u činjenici da se ista često pretvara iz vojne historiografije u čistu polemičku političku publicistiku. To se osobito vidi u IX. nastavku, gdje nakon historiografskog prikaza prelazi na izrazito politički jezik o „protuhrvatskim krugovima“, „istočnjačkoj taktici zločina, laži i prijevare“ i sličnim formulacijama. Takav jezik, naravno, može biti predmet istraživanja kao dio hrvatske političke publicistike, ali ne može imati istu dokaznu vrijednost kao relevantne povijesne činjenice.

 

I.Z.

 

 Vezani članci: 

  

 

 

Share
0
Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.