U stanju kad smo rasprodali najvitalnije nacionalne gospodarske subjekte, a Vlada se sprema i na rasprodaju preostale imovine te kao narod odbijamo rađanje vlastitoga potomstva, našim zakonodavcima, bez obzira na njihov motiv, ako žele bar sačuvati radna mjesta svom narodu, ionako ne preostaje ništa drugo nego da stalno produžavaju radni vijek sadašnjim zaposlenicima. Jedino se tako može održati i sve manjkaviji mirovinski sustav, a stečeno vrijeme iskoristiti za poticanje demografske obnove vlastite zemlje!

Najavljena mirovinska reforma koja bi omogućila produljenje radnoga vijeka i odgodila za nekoliko godina odlazak u mirovinu ubrzo je u javnosti podignula prašinu, a iz Sindikata umirovljenika već sad poručuju kako im je neprihvatljiv takav prijedlog. Slično su reagirali i neki drugi sindikati jer reformu mirovinskoga sustava doživljavaju kao svojevrsnu uskratu stečenih prava.

Nije nikakva tajna kako je već odavno hrvatski mirovinski sustav u kolapsu, a na životu su ga održavale samo administrativne mjere, poput svojedobne odluke predsjednika Ustavnoga suda Jadranka Crnića o tomu kako je država dužna umirovljenicima vratiti dug, koji je navodno nastao tijekom obrane Republike Hrvatske od velikosrpske i jugoslavenske agresije.

Odluku Crnićeva Ustavnoga suda o isplati navodnoga duga umirovljenicima od 2000. godine pa do danas provodile su sve hrvatske vlasti, čime u pitanje nije dolazilo samo pražnjenje ionako oskudnoga državnog proračuna, nego su radi te isplate u proces rasprodaje strancima uključeni i mnogi gospodarski subjekti od strateškoga nacionalnog značenja, a ponajprije rasprodaja banaka, telekoma, farmaceutske industrije ili pak nacionalnoga naftnog diva Ine.

Kad se realno sagledaju posljedci spomenute sudske odluke, odmah pada u oči kako se više od milijun hrvatskih umirovljenika dodijeljenim novcem i nije previše okoristilo, ali je zato propala prigoda, kad se već išlo u prodaju važnih gospodarskih subjekata, da se taj zarađeni novac investira u nova radna mjesta, na koja bi došli mladi nezaposleni ljudi, koji jedino i mogu održavati stabilnost mirovinskoga osiguranja.

Umjesto toga Crnićeva je sudska odluka dugoročno programirala kolaps hrvatskoga gospodarstva, čije posljedice danas vrlo intenzivno osjećamo. Drugi vid socijalnoga nezadovoljstva danas se manifestira u zdravstvu, a posebice u poljoprivredi i na hrvatskom selu, što je izravna posljedica administrativnih odluka potpredsjednika Vlade Slavka Linića, koji je znatne dijelove sredstava od spomenutih resora preusmjerio za neke druge, s nacionalnoga stajalište manje važne, Vladine projekte.

Takvom odlukom samom je zdravstvu s dosadašnjih 15 posto proračunskih sredstava smanjeno na 12 posto, što na godišnjoj razini znači da je Linić toj djelatnosti oduzeo oko 2,5 milijarda kuna pa ministra Rajka Ostojića doveo u nezavidan položaj, a korisnike zdravstvenoga osiguranja u očaj jer i na najobičnije pretrage sada moraju čekati i više od dva mjeseca. Uza sve tu je i smanjenje cijene rada medicinskoga osoblja, što stvara klimu za odlazak kvalitetnih i iskusnih djelatnika iz Hrvatske.

Ako se stopa izdvajanja za zdravstvo ubrzo ne vrati na 15 posto proračunskih sredstava i zdravstveni sustav će ubrzo kolabirati, a liječničku uslugu će si moći priuštiti samo onaj povlašteni i najbogatiji sloj društva. Ministar Rajko Ostojić tako bi ostao zapamćen, kao čovjek koji je na početku mandata doista promjenom imena svoga ministarstva znakovito nagovijestio kako će hrvatske bolnice biti tek poslovna mjesta za „zdrave“ ljude, kojima je primarna zdravstvena zaštita cjelokupnoga pučanstva zadnja rupa na svirali.

Smanjivanjem pak poticaja poljoprivrednoj  proizvodnji kao da se ciljano nastoji dodatno uništiti hrvatsko selo, čime se u pitanje ne dovodi samo proizvodnja vlastite hrane nego se državu stavlja u potpuna ovisnost o uvozu iz inozemstva, ali dovodi u pitanje i opstanak cjelokupnoga naroda jer, ako je igdje znakovito, onda se to upravo na hrvatskom primjeru može vidjeti kako tek živo selo rađa novi život.

Uostalom, poticaji država Europske unije vlastitoj  poljoprivrednoj proizvodnji nisu osmišljeni samo da bi se tom proizvodnjom EU oduprla konkurenciji jeftinijih američkih poljoprivrednih proizvoda, nego ponajprije da bi se sačuvala vitalnost vlastitoga sela, na kojem se rađa život. Takvom politikom mnoge su europske države, između ostaloga, nastojale riješiti pitanje svoga demografskoga opstanka, što im je na kraju, uz neke izuzetke i uspjelo.

Po zadnjim brojidbenim podatcima nije teško zaključiti kako Hrvati ne žele rađati djecu, a dosadašnja katastrofalna državna politika demografske obnove te stalno iseljavanje pučanstva i prekinut dotok stanovništva iz Bosne i Hercegovine prouzročili su demografsko pustošenje cijelih krajeva.

Kako demografska obnova nije kratkoročno pitanje mandata jedne vlade, budućim hrvatskim umirovljenicima zaslužbu bi mogla zarađivati uvozna radna snaga, koja će vlastitu zaradu trošiti znatnim dijelom i u svojim domicilnim državama, što bi opet moglo biti pogubno za punjenje hrvatskoga državnog proračuna.

U stanju kad smo rasprodali najvitalnije nacionalne gospodarske subjekte, a Vlada se sprema i na rasprodaju preostale imovine te kao narod odbijamo rađanje vlastitoga potomstva, našim zakonodavcima, bez obzira na njihov motiv, ako žele bar sačuvati radna mjesta svom narodu, ionako ne preostaje ništa drugo nego da stalno produžavaju radni vijek sadašnjim zaposlenicima. Jedino se tako može održati i sve slabiji sadašnji mirovinski sustav, a stečeno vrijeme iskoristiti za poticanje demografske obnove vlastite zemlje!

Mate Kovačević