Svijet se ovih dana zabavlja, ili ga zabavljaju, time hoće li ili ne SAD, sama ili sa saveznicima, krenuti na Siriju i, Bože moj, pucnjem joj donijeti demokraciju, kako kažu. Brutalno rečeno, ali ni stvarnost nije nimalo bolja. Navodno tamo ništa nije išlo kako je trebalo. Kršćani su živjeli u miru, država ništa nije dugovala MMF-u, stara civilizacija živjela je svoje današnje dane. Oporba je mislila drukčije pa se osokoljena iz inozemstva okrenula protiv takvog stanja. Pritekli su joj u pomoć sanjari sa svih strana, oni što bi htjeli imati svoje kalifate, šerijatske države i slično tome. Jedni od prvih koji su se našli na udaru jesu kršćani.

Pobijedi li oporba sa svojim saveznicima, ne samo da trebaju spremati prtljagu nego je bolje da ih i ne zateče na sirijskom ozemlju. Prošli događaji su to potvrdili. Strahoviti zločini, koji nadilaze ljudski mozak, počinjeni su nad kršćanima, jednako tako i na drugima koji se ne sviđaju oporbi. No, o svemu se tome šuti, odnosno šute zapadni, demokratski mediji. Drugi govore. Tako ovih dana ozbiljno dovedoše pod znak upitnika već poznatu nam priču o uporabi kemijskog oružja. Navodno, uporabile su ga vladine snage još prije, u novije vrijeme čim su došli promatrači UN-a, pa onda kad su bili pri kraju posla, i to pucnjem po dječjem igralištu. Strašno da strašnije ne može biti. Ali, proviriše iz svega prsti saudijskog princa, onoga što se bori na strani oporbe. Sami oporbenjaci svjedoče što im je i kada davao. Vidjet ćemo kako će ova priča ići sljedećih dana. Ne bih sada više o tome, ali bih se svakako priključio pozivu pape Franje da se 7. rujna posti i moli za mir u Siriji i svijetu. Nije on dobio Nobelovu nagradu, vjerojatno je ne će ni dobiti, on samo odgovorno obavlja svoj poziv. Zna da se ratom izaziva drugi rat i tako unedogled. Barack Obama, dobitnik Nobelove nagrade za mir još na početku svoga mandata, tako ne misli. Njemu se puca, svejedno što dokazi na kojima to temelji nisu čvrsti. Takvi nisu bili ni u Iraku, ni u Libiji, pa su svejedno pucali po matrici: ocrni i udri.

Jedna druga vrsta pucnja zgranula je ovih dana hrvatski puk. Ubio se Zvonko Bušić. Preko tri desetljeća proveo je u zloglasnim američkim tamnicama, ali ga to nije slomilo, slomio ga je život u ovakvoj današnjoj Hrvatskoj. Iz poštovanja prema njemu i njegovoj obitelji čini mi se da nije vrijeme previše sada o tome razglabati, jedino možemo dopustiti da nas to potrese kao krik i da počnemo mijenjati svoj odnos prema domovini koja je jedna jedina. No, kako su stvari pošle Bušićev krik nije dopro do ušiju svih. To su oni kojima je jugoslavenska namisao nešto lijepo što im se moglo dogoditi u životu. Takvi o Bušiću ovih dana govore kao o čovjeku prema kojemu su mišljenja podijeljena. Za jedne je borac za slobodu, za druge terorist. Onaj tko o svemu tome nešto zna prisjeća se da je ona bomba koju su Bušić i njegovi postavili bila prava, samo joj namjera nije bila da ubije, nego da prestraši. Policiji su sve potanko objasnili, Bušić se sam ponudio da je onesposobi, uzalud. Netko je poslao policajce da sve učine nestručno, i za posljedice znamo. Vodeća američka glasila vrištala su o hrvatskom terorizmu, a tako je vođen i čitav sudski postupak. Kad se poče klimati Jugoslavija, Baker dotrča u Beograd i podrža je, samo neka pucanje bude brže gotovo, da se ne uznemiruje zapadna javnost. Sve se ovo slučajno događalo? Vratimo se još mrvicu Bušićevu pucnju. U isto vrijeme dok su mediji u hrvatskom narodu o tome izvješćivali, izvješćivali su i o Nelsonu Mandeli. Nigdje nisu spominjali da su mišljenja oko njega podijeljena. A on je, između ostaloga, osnivao i militantne skupine koje su se oružjem trebale boriti... Nisu stvari očito onakve kakvima nam se prikazuju. Možemo im naravno vjerovati, samo tada smo odgovorni i za sve ono što iz toga proiziđe. Slijedom takve misli, zapitajmo se koliko smo sami sukrivci za Bušićev pucanj? Koga smo ovih godina birali da nas zastupa i vodi? Koje medije rabimo i time pristajemo uz njihovo prikazivanje stvarnosti? Imamo li hrabrosti za ova i slična pitanja ili ne? Tu je još i oko dvije tisuće branitelja koji su se ubili zbog sličnih razloga kao i Zvonko Bušić. Pomolimo li se barem nekada za njihovu dušu? Znam, stara pitanja, ali dostatne odgovore još nismo pružili.

Ako bi se pitalo određene u Francuskoj, njima je svejedno za bilo kakvu molitvu. Zapravo žele uništiti i svaki spomen na nju. Zbog toga revno sravnjuju sa zemljom crkve koje su u posljednje vrijeme ostale bez vjernika. Njima je to kao trgovačko središte, nema kupaca i nije više potrebno. Sad, što se netko tu krstio, primio prvu pričest i sv. potvrdu, vjenčao... njima je svejedno. Samo neka crkava nema, pa imale i umjetničku i povijesnu vrijednost. Dani Francuske revolucije vraćaju se na mala vrata. Tada je krvi bilo do koljena, iako je govorila da donosi slobodu, bratstvo i jednakost. Nastavila je tako do današnjih dana. Pucalo se na sve strane, u ime viših ciljeva. Pojedinci i narodi su patili, osnivali su se sudovi, poput ovoga Haaškoga, da sve zabašuri i prikaže u drugom svjetlu. Novi svjetski poredak jaše poput onih jahača Apokalipse.

Herceg Bosna dobro zna što se zapravo događa. Progonili su je u ratu, progone je u miru. Klevete su jedno od jačih oružja, zapravo one pripremaju teren za onaj ubojiti, završni pucanj. Tu je i strah ili prijetnja. Zbog njih službena hrvatska vlast s druge strane granice nije smjela nazočiti 20. obljetnici Herceg Bosne. Uzalud što je ona branila i obranila Hrvatsku na ovim stranama njezine granice. Pritekla joj je u pomoć još tamo od Vukovara, pa onda kada je bila goloruka i unatoč tome krenula zaustaviti tenkove u Pologu da je ne idu razarati i uništavati. Sve su to oni na vlasti i u oporbi u strahu zaboravili. Nije, naime, jugoslavenska namisao nestala iz glava određenih naših vrlih političara. Tako se i moglo dogoditi, spomenimo samo najsvježiji primjer, da Milan Bandić samo dan nakon proslave Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarizama slavi s onima koji su te žrtve prouzročili. Bi to usred Zagreba, na Bundeku, usred onoga Zagreba gdje se i dalje kao ime jednog od najljepših gradskih trgova kočoperi ime zločinca Tita. I ne daju ga Bandić i ostali skinuti. Ipak, mislili oni što mislili mi ćemo u Ljubuškom u sljedeću nedjelju, 8. rujna, kroz gradsko središte dostojno na vječno počivalište ispratiti 61 žrtvu komunističkog zločina. Pokrit ćemo ih hrvatskom trobojnicom i stati uz njih kao uz slobodne ljude. Bit će to naš pucanj u nepravdu, pucanj u zločin, pucanj u sve one koji ga podupiru, pucanj u naše bolje sutra. Tko, naime, ne oslobodi svoju prošlost, nema ni slobodnu sadašnjost, a o budućnosti da i ne govorimo. Znaju to Vukovarci pa se ovih dana bune protiv uvođenja ćirilice. Nisu oni protiv određenih hrvatskih manjina, ali jesu protiv kopanja po još svježim ranama. Oni s druge strane na ćirilici su pucali po Vukovaru, danas se na ćirilici rugaju hrvatskoj žrtvi. Trenutna hrvatska vlast tuče prosvjednike protiv svega toga, ali ne tuče ili privodi mučitelja sina majke koja ga je prepoznala u nekoj državnoj ustanovi. Na djelu je sukob domoljuba i odnarođenih skupina. Uvjeren sam da će pobijediti ovi prvi, jer istina je na njihovoj strani. Samo, trebaju biti ustrajni, i sada i uvijeke.

Miljenko Stojić