Uznemiren mojim prošlim tekstom u kojem spominjem Mira Tuđmana našao se akademik Josip Pečarić; prozvao me da branim one koje prof. dr. Tuđman napada, da preko njega napadam dr. Franju Tuđmana i da zagovarajući lustraciju napadam ideju hrvatske pomirbe. Miro Tuđman je početkom 1990., dok se njegov otac s HDZ-om pripremao za prve višestranačke izbore u Hrvatskoj, s Antunom Vujićem i Zvonkom Lerotićem osnovao Socijaldemokratsku stranku Hrvatske koja je na tim izborima podržala Koaliciju narodnog sporazuma predvođenu Račanovim neokomunistima, s kojima se na kraju i sjedinila.

Pretprošli, 23. nastavak feljtona, završio je odlomkom sljedećeg sadržaja: 'U društvu poznatijih javnih osoba, pored spomenutih, koje su pokazale razumijevanje za Perkovića - poput Stipe Mesića, Josipa Manolića, Josipa Boljkovca i Zorana Pusića - naoko neočekivano našao se i Miroslav Tuđman, sin prvoga hrvatskog predsjednika i bivši ravnatelj Hrvatske izvještajne službe (HIS), a danas saborski zastupnik HDZ-a. Miroslav Tuđman napada Nobila a brani Perkovića, kojem je Nobilo odvjetnik. Nadalje, napada CK SK čiji je jedan od glavnih egzekutora bio Josip Perković a brani samoga Perkovića. Također, premda je - kako je otprije poznato ('Krivokletnik') - u sukobu sa Stipom Mesićem koji brani Perkovića, Perkovića brani i on, Miroslav Tuđman. O kakvoj se zavrzlami radi, više riječi bit će u sljedećem nastavku feljtona'. Najavljen je i naslov sljedećeg, 24.nastavka: 'Što povezuje Josipa Perkovića i Miroslava Tuđmana?'

Beogradski kompleksaši

Strašno uznemiren našao se akademik Josip Pečarić (u daljnjem tekstu: Akademik) koji nije generalno napao samo citirani odlomak, nego i tvrdnje iz sljedećeg nastavka kojega ja u tom trenutku još nisam bio ni sastavio. Tako je Akademik na temelju neke nepoznate sposobnosti pretpostavio što će taj nastavak sadržavati, pa je mene napao po tri osnove: 1) da branim one koje prof. dr. Miroslav Tuđman (u daljnjem tekstu: Profesor) napada; 2) da preko Profesora zapravo napadam dr. Franju Tuđmana; i pod 3) da zagovarajući lustraciju napadam ideju hrvatske pomirbe.

Akademik se dodatno naljutio što je uredništvo portala 'Hrsvijet' s objavom njegova demarša pričekalo dok ja napišem tekst na kojega je on već reagirao, kao i što je njegov članak objavljen pod naslovom 'Samo mala djeca mogu povjerovati da je Miroslav Tuđman išta radio bez Predsjednikova znanja', a ne pod od njega ponuđenim 'Predlaže li Bože Vukušić Miroslava Tuđmana za predsjedničkog kandidata ujedinjene desnice?'. Krenut ću od kraja i odmah odgovoriti na Akademikovo pitanje: Profesora bih mogao jedino predložiti, kad bi se uopće želio time baviti, za predsjedničkog kandidata ujedinjene hrvatske ljevice kojoj svjetonazorno gravitira. Akademikova tvrdnja da ja branim neke koje Profesor napada odnosi se na nalogodavce ubojstava hrvatskih političkih emigranata u nekadašnjim saveznim političkim i državnim strukturama u Beogradu te partijskim (CK SKH) u Zagrebu. Kao prvo, sve donedavno nije bilo poznato da ih je Profesor napadao, barem to nije javno činio. Ali je poznato da je početkom 1990., dok se njegov otac dr. Franjo Tuđman s HDZ-om pripremao za prve višestranačke izbore u Hrvatskoj, s Antunom Vujićem i Zvonkom Lerotićem osnovao Socijaldemokratsku stranku Hrvatske (SDSH) koja je na tim izborima podržala Koaliciju narodnog sporazuma (KNS) predvođenu Račanovim neokomunistima, s kojima se na kraju i sjedinila. Jedan od suosnivača Vujić-Tuđmanove stranke bio je i Igor Dragovan, aktualni tajnik SDP-a, koji je za posebnog savjetnika u glavnom tajništvu SDP-a uzeo Branka Budića, nekadašnjeg šefa Udbe u Osijeku i intimusa Josipa Perkovića. Usput rečeno, Dragovan je i zet nekadašnjeg šefa Udbe u Varaždinu, Vinka Horvata.

Pored toga, prilično je poznato da sam ja među prvima u Hrvatskoj rekonstruirao zločinačku strukturu na čelu s vodstvom Partije u slučajevima naređivanja ubojstava hrvatskih političkih emigranata, kao i da sam posljednjih petnaestak godina o tome objavio nekoliko knjiga i novinskih feljtona. Štoviše, kao službenik nekadašnje Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava sudjelovao sam u izradi izvješća o toj problematici za vodeće osobe u državi na čelu s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, a primjerci izvješća bivali su upućivani i Profesoru kao čelnom čovjeku obavještajne zajednice koji je tada posao oko toga nazivao 'bavljenjem lanjskim snijegom'. Također, za razliku od Akademika koji je većinu profesionalnog života proveo u Beogradu i Profesora koji se tamo rodio i odrastao, za tu nekadašnju jugoslavensku metropolu nisam bio vezan ni na jedan način, pa u tom pogledu u svom radu nisam morao - niti moram - nimalo paziti zbog mogućih negativnih posljedica u privatnom i obiteljskom životu, ili komplikacija sa službenicima u Mirovinskom zavodu Srbije.

Svehrvatska pomirba ili svehrvatska prijevara

Objavljujući svojedobno članke u raznim emigrantskim glasilima, među najvažnijim stajalištima za uspjeh hrvatske osloboditeljske politike smatrao sam načelo svehrvatske pomirbe. To je bio jedan od razloga što me je Nikola Štedul, predsjednik 'Hrvatskog državotvornog pokreta' (HDP), 1. listopada 1987. imenovao pročelnikom za politička i načelna pitanja HDP-a čija su prva dva organizacijsko-programska postulata glasila: 1) Općehrvatsko jedinstvo; 2) Nacionalno pomirenje. Prema tome, ta sam stajališta zastupao i promicao i prije nego što sam se odlučio priključiti svenacionalnom osloboditeljskom pokretu pod vodstvom dr. Franje Tuđmana koji ih je također imao u svom programu, dakle u svakom slučaju znatno prije nego što su to učinili Akademik i Profesor.

Politička stajališta Brune Bušića u hrvatskom iseljeništvu, koja je usklađivao s dr. Franjom Tuđmanom, bila su okosnica političkog programa HDP-a, čiji sam bio dužnosnik. Iz tog razloga je Nikola Štedul, predsjednik HDP-a, kojega je Udba planirala ubiti 16. listopada 1988., dakle upravo na 10-godišnjicu ubojstva Brune Bušića u Parizu, a onda i stvarno pokušala ubiti četiri dana kasnije, 20. listopada 1988., nakon povratka u Domovinu 1991. prihvatio želju predsjednika države dr. Franje Tuđmana da surađuje s Josipom Perkovićem na poslovima obrane države, premda je znao da je Josip Perković sudjelovao u pripremi atentata na njega. Iz istoga razloga sam i ja osobno, bez ikakvih predrasuda, uvjeren da se počela ostvarivati ideja svehrvatske pomirbe, prihvatio posao u nekadašnjoj udbaškoj jazbini na Zrinjevcu. Na žalost, vrlo brzo sam imao osnove posumnjati da, nazovimo je tako, druga strana ima nešto drugačiji pristup toj ideji i da na nju gleda kao na 'našu' naivnost koju može iskoristiti za svenacionalnu prijevaru. No bila su takva vremena da se moralo pretvarati kao da se ne vidi o čemu se radi, jer je bitka za državu bila važnija od unutarpolitičkog pozicioniranja.

Danas državu imamo, Hrvatska je članica NATO-a i Europske unije, pa se ne trebamo plašiti za njen opstanak te možemo slobodnije razmišljati o njenom unutarnjem uređenju, pa i problematizirajući odnos prema ideji svenacionalne pomirbe – tko je kako shvaća i je li uopće o njoj razmišlja, tko je za nju a tko protiv. Ili možda griješim, pa kad sam počeo razmišljati o tome, jesam li trebao pitati Profesora za odobrenje i Akademika za savjet?!

Dokumentarni film 'Bruno Bušić - život, djelo i mučko ubojstvo'

Prvi pokušaj javne rasprave u Hrvatskoj o elementima na kojima se treba temeljiti ideja svenacionalne pomirbe, kako ona ne bi ostala floskula nego da bi postala projekt sa definiranim sadržajem, pokrenut je sredinom listopada 1992. emitiranjem dokumentarnog filma 'Bruno Bušić - život, djelo i mučko ubojstvo' u produkciji Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Reakcija je bila žestoka. Na autore se zajednički sručio sav gnjev neokomunističkih struktura i sav teret nedoraslosti domoljubnih snaga političkom trenutku. No predsjedništvo Komisije stalo je iza autora filma u izvješću od 1. prosinca 1992. Citirajmo najvažnije dijelove Izvješća: 'Vijeće i predsjednik Komisije, vodeći brigu o obvezi iz projekta istraživanja, da je radu Komisije potrebno dati što širi publicitet, kako bi se kod građana potisnuo još uvijek prisutan strah da govore o ratnim i poratnim događajima, prihvatili su inicijativu da Komisija preuzme pokroviteljstvo nad dokumentarnim videofilmom 'Bruno Bušić - život, djelo i mučko ubojstvo'. Nesporan je interes Komisije za ovaj film i za druge slične projekte, jer je bitna zadaća filma da rasvijetli mučko ubojstvo hrvatskog intelektualca i revolucionara Brune Bušića. Film vrlo ozbiljno i precizno secira jedno određeno razdoblje i političko ozračje u kojem su se nalazili Hrvati, hrvatski intelektualci, borci za nacionalnu državu u domovini i dijaspori. On nudi podatke i nepobitne dokaze o državnom terorizmu bivše države. Film posebice naglašava neke pouke čija je aktualnost danas neprijeporna. Misli se na razne recidive prošlosti kao primjerice na dijelove i ostatke jugoslavenskog tajno-policijskog aparata koji je godinama tlačio hrvatske mislitelje i borce za slobodu i nezavisnu Hrvatsku. Film naglašava i značaj nacionalnog pomirenja i uvođenja instituta oprosta. Ova dva oprečna imperativa film suprotstavlja i nudi poruku, odnosno rješenje: u ime nacionalnog izmirenja valja oprostiti onima zabludjelima, naročito onima koji su, mimo svoje volje, radili protiv interesa hrvatskog naroda. To, međutim, ne važi za one koji su svojom voljom zdušno radili protiv hrvatskog čovjeka i hrvatskog naroda te koji su počinili zlodjela protiv čovjeka koja gone svi međunarodni pravni sustavi, pa njihovi zločini ne podliježu zastari. Njima i sličnima Komisija neće dopustiti da zaustave ili onemoguće njen rad. Svjesna značenja utvrđivanja povijesne istine, Komisija će povijesnu zadaću obaviti u cijelosti. Umjesto pojedinačnih odgovora na neistine, obmane i laži iznijete u javnim glasilima, a napose u nekim tjednim listovima, naglašavamo da su svi materijali čije je korištenje omogućila Komisija autentični, a činjenični navodi su istiniti, te su bespredmetni svi prigovori autorima scenarija, teksta i režije filma. Dakle, prihvaćanjem pokroviteljstva nad navedenim projektom, Vijeće, pa time i Komisija, nisu počinili nikakvu formalnopravnu povredu propisa, već naprotiv, povjerenu im zadaću izvršili su savjesno i odgovorno".

Hrvatskoj javnosti je poznato da je dr. Franjo Tuđman znao za rad na filmu i podržavao njegove autore, kao i da se u prvom redu njegovim zalaganjem film emitirao na HTV-u. No hrvatskoj javnosti nije poznato da je jedan od glavnih protivnika filma bio Profesor, dakle predsjednikov sin Miroslav. Ima li Akademik neku magičnu formulu pomoću koje bi mogli prihvatiti tvrdnju da Profesor ništa nije radio bez očeva odobrenja, a da se ne baci neka sumnja na oca?!

Lustracija

Iz prethodnog se vidi jedan primjer kako Akademik zapravo ne polemizira sa mnom, nego s vlastitim tezama koje je izmislio kao moje, na primjer da sam ja protiv ideje svenacionalne pomirbe. Drugi primjer Akademikovih izmišljanja mojih stajališta predstavlja njegova tvrdnja da sam ja bezuvjetno i za neograničenu lustraciju, premda uopće nigdje nisam ustvrdio da sam za ikakvu lustraciju, nego sam se samo založio za nacionalnu i društvenu raspravu koja bi rezultirala eventualnom odlukom o potrebi lustracije i dala parametre za njeno dimenzioniranje i modele provođenja, nasuprot samovoljnom odlučivanju o tom pitanju na temelju paušalnih razmišljanja i politički pristranih interesa. U posljednjem izvješću Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava iz rujna 1999., u završnom poglavlju nalazi se preporuka Hrvatskom državnom saboru i općenito državnom vodstvu, upravo po pitanju lustracije: 'Iz Izvješća je vidljivo da su u policijskim i političkim ('partijskim') strukturama bivše države postojale posebne organizacije ili dijelovi tih organizacija koje su se bavile ubojstvima (likvidacijama) političkih neistomišljenika. To je i u bivšem (tadašnjem) pravnom sistemu bilo protuzakonito i može se okarakterizirati kao zločinačko udruženje, gdje je i sama pripadnost tom udruženju kažnjiva. Osim procesuiranja, gdje za to postoje zakonski uvjeti, Komisija je mišljenja da Hrvatski državni sabor treba donijeti zakon kojim će se urediti ta pitanja (lustracijski zakon). Problem je to veći i značajniji što neke od osoba koje su organizacijski pripadale tim udruženjima i danas nastoje imati političku i administrativnu moć koju nerijetko usmjeravaju protiv novih demokratskih hrvatskih institucija i pojedinaca u njima'.

Predsjednik Komisije koji je zagovarao i potpisao izvješće s takvim zaključkom zvao se Kazimir Sviben, pa proizlazi da Akademik zapravo u prvom redu s njim polemizira i optužuje ga zbog navodnog napada na projekt nacionalne pomirbe dr. Franje Tuđmana. Usput rečeno, Akademik je rodbinski povezan sa Svibenom, pa je njegovo podmetanje još manje razumljivo i moralno prihvatljivo. Zaista, ideja hrvatske pomirbe danas je prilično narušena i ugrožena, ali ne od onih koji žele o tome slobodno i demokratski raspravljati, nego od onih koji su pomirbu planski pretvarali u prijevaru. Taj njihov grijeh koji za posljedicu ima obezvrjeđivanje žrtve podnesene u Domovinskom ratu i njene povijesne nacionalne simbolike, te uništenje nacionalnog i društvenog entuzijazma, čime je zakočen svekoliki razvitak hrvatske države, daleko je veći od svih udbaških zločina nad hrvatskim emigrantima, pa i od subverzivno - terorističkih nedjela skupine Labrador.

Bože Vukušić / Hrvatski tjednik