"Mirna Bosna", nužna obrana i zločin
Uhićenja hrvatskih branitelja, pripadnika HV-a i HVO-a u Orašju uzbunilo je hrvatsku javnost, napose politički vrh kojem se sad pokušava predbacivati da su to trebali znati. Po svom običaju, stari dobri će Hrvati sad optuživati jedan drugoga; kriva je SOA, pa Plenković, Stier, Kovač, ili pak, kriva je Predsjednica, pa Mesić pa Milanović, pa Lučić, Ante Nazor ili možda Ljubo Ćesić Rojs.
Hrvatska je, čini se, zemlja krivaca i optuživača, a hrvatski branitelji su neutemeljeno optuženi – i bit će proglašeni krivima, iako su nevini.
Ipak, upućenima u geopolitička zbivanja ovo nije iznenađenje, a također ne bi trebalo biti iznenađujuće ni jednom poznavatelju povijesti. 1908. godine, nakon što se u Osmanskom carstvu dogodila mladoturska revolucija, koja je utabala stazu sekularizaciji i republikanizaciji dovršenoj dolaskom Ataturka na vlast 1922., Austro-Ugarska anektira Bosnu i Hercegovinu zbog straha od prozapadnih revolucionara u Turskoj. Austro-Ugarska država, koje je dio i Hrvatska, predstavlja, srednju Europu, odnosno civilizirani Zapad kao što je to danas Europska unija, dok je Bosna i Hercegovina onda (kao i danas) predstavljala područje različitih sfera: europske (austrougarske, zapadne), turske i ruske. Dakle, tadašnje stanje istovjetno je suvremenom i Austro-Ugarska je postupila u svome interesu i pripojila Bosnu i Hercegovinu u svoj državni teritorij.
Nakon toga, počinju muslimanski i srpski prosvjedi diljem Bosne i Srbije te pozivanje na oružani sukob. S druge strane, hrvatski pravaši su počeli raditi na obrani od velikosrpskih i bosansko-turskih pretenzija, a poznato je da su uskoro uslijedili Balkanski ratovi kao uvertira u I. svjetski rat.
Što se, u biti, dogodilo? Zapravo se može zaključiti da se sekularizacija i republikanizacija Turske, odnosno umiranje i raspad Osmanskog carstva odrazilo prvo u Bosni, što je dovelo do Velikog rata. Što se događa danas? Ista stvar, samo u suprotnom smjeru kretanja – Turska se ne sekularizira, već islamizira i šire se i jačaju velikoturske ambicije i pretenzije.
Neuspješan puč na Erdogana je taj proces samo ubrzao i pospješio, a Rusija, odnosno Srbija je uvijek, kao što znamo, između ostaloga, iz razdoblja II. svjetskog, ali i Domovinskog rata uvijek bila zainteresirana za Bosnu i Hercegovinu. I opet imamo stanje istovjetno onomu s početka prošlog stoljeća – tri sukobljena interesa, tri rivala i pod istim okolnostima: Rusiju, Tursku i Europsku uniju, odnosno Zapad.
Muslimani i Srbi se najčešće ne podnose, ali su složni samo oko zajedničkog “neprijatelja” – Hrvata. Iza Dodiga stoji Vučić i Nikolić s Putinom, iza Izetbegovića Erdogan. Stoga je uhićenje desetorice hrvatskih branitelja izravna pljuska Zapadu i najavljenoj najavi europeizaciji BiH. Zato se to i dogodilo samo par dana nakon posjeta Stiera i Plenkovića Sarajevu. Povijest, odnosno budućnost će pokazati da je ovaj događaj prijeloman i predstavlja najveći udarac Zapadu od završetka Hladnoga rata, ali ovoga puta je tu i Erdoganova Turska koja ponovo dodatno komplicira stvari na europskom kontinentu.
Bosna je ključ svega, koliko god to suludo zvučalo jer je ta zemlja stoljećima u rasulu i raspadu. Daytonski sporazum je samo privremene naravi i to je veliki grijeh Amerikanaca koji su jedini strateški partner Hrvata. Ono što Stier i Plenković, ali i Predsjednica moraju kazati i objasniti našim saveznicima u NATO-u i EU jest da je nemoguće, što povijest (i sociologija) dokazuju snagom aksiomske naravi, da na jednom području skladno i prijateljski žive tri civilizacije, tri naroda i vjeroispovijesti - od čega dva naroda imaju vlastite institucije, dok je jedan, i to najmalobrojniji, i unatoč svojoj papirnatoj konstitutivnosti, ostvaljen bez tvarno-političkih prava.
Nakon austro-ugarske aneksije Bosne i Hercegovine, podsjećanja radi, uslijedili su Balkanski ratovi iz kojih je kao najveći pobjednik izašla Srbija - naravno uz izdašnu rusku pomoć. Kao što imamo prilike vidjeti, trenutna politička vrhuška Srbije ista je ona s početka devedesetih godina, dakle radi se o kontinuiranoj velikosrpskoj politici. Ona će, naravno, i dalje imati rusku potporu, a ne treba isključivati ni Erdogana i njegove planove sa službenim Sarajevom.
Povijest nije bez razloga nazvana učiteljicom života, svjedokom vremena i svjetlom istine. Također, kad se nešto napravi kako treba, onda se dobre posljedice označuju izrazom “mirna Bosna”. Ukoliko se hrvatski političari ne postave kako treba, ne ćemo imati samo nemirnu Bosnu, već i nemire, odnosno rat svjetskih razmjera.
Josip Gajski