U svojoj knjizi The Muslim-Croat Civil War in Central Bosnia: A Military History, 1992–1994, objavljenoj 2003. godine, američki vojni povjesničar Charles R. Shrader hrvatsko-bošnjački sukob u srednjoj Bosni promatra prije svega kroz vojno-operativnu, logističku i geografsku prizmu. Njegova analiza ne polazi samo od pojedinačnih bitaka, nego od pitanja komunikacija, logistike, rasporeda snaga, prometnih čvorišta, vojno-industrijskih kapaciteta i mogućnosti međusobnog povezivanja pojedinih područja pod nadzorom ABiH.

Sam sadržaj knjige pokazuje takav pristup: posebna poglavlja posvećena su operativnom prostoru, zapovijedanju i komunikacijama, logistici, siječanjskoj probnoj ofenzivi ABiH te glavnom napadu koji je uslijedio u travnju 1993.

U takvom okviru Shrader siječanj 1993. ne promatra kao niz izoliranih lokalnih sukoba između HVO-a i ABiH, nego kao početak šireg procesa kojim je ABiH nastojala promijeniti vojno-geografski odnos snaga u srednjoj Bosni. Posebnu važnost u njegovoj interpretaciji imaju Kaćuni i Busovača, jer su predstavljali čvorišta na komunikaciji između Busovače i Kiseljaka, odnosno na sustavu prometnih pravaca koji su povezivali Lašvansku i Lepeničku dolinu. U isti kontekst treba staviti i Ahmiće, koji su Busovaču izolirali od Viteza. Shrader upravo preko tih pravaca objašnjava zašto je kontrola pojedinih sela, raskrižja i prometnica mogla imati značenje daleko veće od njihove lokalne vojne vrijednosti.

Iz te perspektive može se razumjeti njegova teza o svojevrsnom cilju Armije BiH na presijecanju srednje Bosne po pravcima sjever–jug. Cilj nije bio samo zauzimanje pojedinih teritorija, nego stvaranje operativnog prostora u kojem bi se snage ABiH sjeverno i južno od hrvatskih enklava mogle međusobno povezati, dok bi enklave pod nadzorom HVO-ove postale međusobno još više izolirane.

1. Srednja Bosna kao prostor komunikacijskog rata

Srednja Bosna imala je izrazito složenu vojno-geografsku strukturu. Planinski reljef, uske doline i ograničen broj kvalitetnih cestovnih komunikacija značili su da je nadzor nad pojedinim prometnicama često bio jednako važan, ili čak važniji, nego zauzimanje samog naselja.

Najvažniji operativni prostor činila je Lašvanska dolina, s Vitezom, Novim Travnikom, Busovačom i Travnikom, dok je prema jugoistoku komunikacijski sustav bio povezan s Kiseljakom i Fojnicom, odnosno Lepeničkom dolinom. Dalje prema jugu otvarali su se pravci prema Gornjem Vakufu, Prozoru, Jablanici i Konjicu, odnosno prema Neretvanskom operativnom pravcu i Jadranskom moru.

Zbog toga je srednja Bosna u Shraderovoj analizi bila mnogo više od bojišta između dviju vojski. Ona je predstavljala komunikacijski prostor kroz koji su se kretale postrojbe, streljivo, hrana, gorivo i ostala logistička sredstva. Shrader u knjizi upravo naglašava probleme komunikacija i logistike kao ključne elemente razumijevanja sukoba.

U takvom prostoru vojna operacija nije nužno morala biti usmjerena na osvajanje velikog grada. Ponekad je bilo dovoljno zauzeti raskrižje, most, prijevoj ili kratki dio ceste kako bi se protivniku onemogućilo normalno kretanje.

Zato su Kaćuni i Ahmići dobili značenje koje nadilazi njihovu veličinu i strateški značaj.

2. Kaćuni – prvi pokušaj presijecanja komunikacije

Prema Shraderovoj rekonstrukciji, siječanjski napadi ABiH predstavljali su svojevrsnu probu mogućnosti da se HVO-u poremeti komunikacijska struktura u središnjoj Bosni.

Posebno mjesto u toj analizi zauzima područje Kaćuna, smješteno na važnoj cestovnoj komunikaciji između Busovače i Kiseljaka. Shrader navodi da su ključni ciljevi siječanjskih napada bili upravo Kaćuni i Busovača. Njegovo tumačenje polazi od prosudbe da bi zauzimanje Kaćuna prekinulo vezu Busovače s Kiseljakom, Kreševom, Fojnicom, odnosno Lepeničkom dolinom. Istodobno bi zauzimanje Busovače od strane ABIH omogućilo nadzor nad važnim komunikacijama prema Vitezu i Travniku, prema Kaknju, Visokom i Sarajevu te prema Kiseljaku.

Upravo zato Shrader siječanjske operacije Armje BiH naziva „probnom“ ofenzivom. U sadržaju njegove knjige siječanj 1993. zasebno je obrađen kao „ABiH Probing Attack January 1993“, nakon čega slijedi poglavlje o glavnom napadu u travnju.

Prema toj interpretaciji, Kaćuni su stoga jedan od prvih pokazatelja šireg operativnog koncepta ABIH, čiji je presjeći komunikaciju pravcem sjever-jug prije nego što se pokuša ostvariti širi teritorijalni cilj.

3. Busovača kao komunikacijsko čvorište

Za razumijevanje važnosti Kaćuna potrebno je razumjeti i značaj Busovače.

U Shraderovoj interpretaciji Busovača je predstavljala jedno od ključnih prometnih i političkih središta HVO-a u srednjoj Bosni. Njezina vrijednost proizlazila je iz položaja između nekoliko važnih pravaca, a ne činjenice da je tamo živio Dario Kordić..

Kontrola Busovače za jednu i drugu stranu značila mogućnost nadzora nad komunikacijama: prema Vitezu i Travniku; prema Kaknju, Visokom i Sarajevu; prema Kiseljaku; tepreko sustava dolina Lašve, Kozice i Lepenice.

Stoga bi eventualni pad Busovače za HVO imao posljedice koje bi se širile daleko izvan same općine.

Upravo je zato Shrader siječanjske napade ABiH na Busovaču interpretirao u širem kontekstu. Ako bi ABiH uspjela ovladati Busovačom i Kaćunima, HVO-ov komunikacijski sustav u središnjoj Bosni bio bi ozbiljno poremećen.

4. Sjever–jug kao operativna logika ABiH

Shraderovu teoriju možemo najbolje razumjeti ako srednju Bosnu promatramo kao sustav povezanih vojnih prostora.

Na sjeveru su se nalazila područja pod snažnim utjecajem ABiH, posebno oko Travnika i Zenice, dok su južnije postojala područja povezana s Kiseljakom, Fojnicom, Gornjim Vakufom i dalje prema Prozoru i Hercegovini. Između tih prostora nalazile su se hrvatske enklave i komunikacijski koridori od Travnika, preko Busovače, do Kiseljaka i neretvanskog pravca.

Zbog toga je za ABiH postojala operativna logika povezivanja vlastitih snaga u smjeru sjever–jug, što bi dovelo do razbijanje hrvatske enklave u dolinama Lašve i Lepenice na manje cjeline te smanjilo mogućnost HVO-a da koncentrira značajnije operativne snage.

Prema Shraderovoj interpretaciji, ta su dva procesa bila međusobno povezana.

Što bi hrvatske enklave bile međusobno slabije povezane, to bi se ABiH lakše mogla kretati između vlastitih sjevernih i južnih područja.

5. Ahmići – komunikacijski značaj i počinjeni zločin

U ovoj analizi posebno mjesto zauzimaju Ahmići, kojima je njihov položaj na komuniikacijskom pravcu između Viteza i Busovače dao puno veći značaj od onog koje to mjesto ima.

U vojno-geografskom smislu Ahmići su imali izrazito važan položaj jer su se nalazili uz komunikaciju Vitez–Busovača. Upravo zato njihovo zauzimanje i kontrola imali su posljedice za širinu i sigurnost tog koridora.

Prema tvrdnjama generala Filipa Filipovića, iznesenim u referatu ”Ahmići prije i poslije”, polovicom travnja 1993. godine pripadnici Armije BiH u nekoliko navrata u Ahmićima, postavljaju kontrolnu točku na cestu Vitez-Busovača, kako bi presjekli enklavu na dva dijela. Nakon uklanjanja kontrolne točke od strane HVO-a, Armija BiH dovodi snage jače od satnije i smješta ih u muslimanske kuće u Ahmićima, što su Hrvati doživjeli kao namjeru Bošnjačke strane da, poput ranijih napada na Kaćune i Busovaču presijeku enklavu na dva dijela.

Stoga, 16. travnja 1993. HVO je izveo legitiman napad na Ahmiće, pri čemu je ubijeno više od stotinu osoba bošnjačke nacionalnosti.   Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju utvrdio je da napad na Ahmiće bio zakonita vojna operacija protiv legitimnih vojnih ciljeva, alii je tom prigodom došlo i do zločina protiv civilnog stanovništva, imovine i vjerskih objekata. 

Međutim, kako navodi general Filipović, na muslimanskoj strani tada je bilo 116 žrtava, od kojih su po njegovim tvrdnjama najmanje njih 70 bili borci Armije BiH, dok je na strani HVO-a poginulo najmanje 35 pripadnika, i kako kaže, nakon ove akcije ni HVO niti Armija BiH ne govore o svojim poginulim borcima.

Muslimani-Bošnjaci uporno šute o svojim poginulim borcima i naglašavaju kako je u Ahmićima ubijeno 116. civila, odnosno stvorena je potpuno kriva slika u javnosti, kako je HVO napao nebranjeno selo, pobio civile, popalio kuće i srušio džamiju. Međutim, tu se onda nameće ključno pitanje na koje će netko nekad morati dati odgovor - tko je onda pobio najmanje 35 pripadnika HVO-a u napadu na Ahmiće?

>>

Zbog svega toga se Ahmići ne mogu razumjeti samo kao lokalni događaj. Oni su bili smješteni u prostoru gdje se presijecala šira komunikacijska struktura Lašvanske doline.

Ali vojni značaj Ahmića i sam legitimitet vojne operacije od 16. travnja 1993. ni na koji način ne mijenja pravnu i povijesnu činjenicu da su u sklopu tog legitmnog napada počinjeni teški zločini nad civilima, bez obzira je li stradao jedan civil ili ih 116.

6. Od Kaćuna preko Busovače do Ahmića – borba za komunikacijski koridor

Kada se Kaćuni i Ahmići promatraju zajedno, dobiva se jasnija slika geografske važnosti prostora između Busovače i Viteza s jedne te Kiseljaka s druge strane.

Kaćuni su u siječnju 1993. bili mjesto na kojem je ABiH barikadama pokušala presjeći komunikaciju Busovača–Kiseljak. Shrader upravo taj događaj smatra važnim pokazateljem operativnog cilja siječanjskih napada.

Ahmići su se nekoliko mjeseci poslije nalazili na drugom ključnom segmentu komunikacijskog sustava, između Viteza i Busovače. Zbog toga se može govoriti o svojevrsnom komunikacijskom trokutu: Vitez – Busovača – Kiseljak, s Ahmićima na jednom od ključnih segmenata i Kaćunima na drugom.

Kontrola tih točaka utjecala je na mogućnost povezivanja hrvatskih enklava i njihovu sposobnost međusobnog pružanja potpore.

U Shraderovoj vojno-geografskoj interpretaciji, upravo je to srž problema: tko kontrolira komunikacije, taj u velikoj mjeri određuje gdje može koncentrirati svoje snage i koliko dugo može održavati izolirane položaje.

7. Povezivanje snaga ABiH

U Shraderovoj interpretaciji posebno je važna ideja da bi ovladavanje komunikacijskim pravcima omogućilo ABiH-u povezivanje vlastitih snaga koje su bile prostorno odvojene.

Drugim riječima, ABiH bi realiziranjem ovog plana od više međusobno povezanih lokalnih bojišta mogla postupno stvoriti jedinstveniji operativni prostor i prostor pod nadzorom HVO-a dodatno rascjepkati.

To je razlog zbog kojega Shraderovo objašnjenje sjever–jug treba promatrati prvenstveno kao operativnu geografiju, kojom su se planeri operacija Armije BiH rukovodili prilikom operativnog djelovanja.

8. Južni pravac kao nastavak komunikacije i veza s Hercegovinom

Ovdje dolazimo do šire posljedice koju je moguće izvesti iz Shraderove analize.

Ako se prostor srednje Bosne promatra od Travnika i Zenice prema Vitezu, Busovači i Kiseljaku, a zatim dalje prema Fojnici, Gornjem Vakufu i Prozoru, jasno je da komunikacijski sustav nije završavao u srednjoj Bosni, nego se nastavljao prema Jablanici i Konjicu, odnosno dolini Neretve, gdje je u travnju 1993. godine primjenjen isti scenarij poput onog koji je u siječnju 1993. primjenjen u Kaćunima i Busovači.

Zbog toga bi stvaranje povezanijeg prostora pod nadzorom ABiH u srednjoj Bosni imalo potencijalnu vrijednost i za operacije južnije i sve ono što se dogodilo u ljeto 1993. godine u Bugojnu, Doljanima, Vrdima i Mostaru, uključujući i operaciju “Neretva 93”. Dakle, uz povezivanje prostora pod nadzorom ABIH, ključno je bilo oslobađanje snaga za manevar prema Neretvanskom pravcu.

Logično, ako se određeni sektor stabilizira i ako se protivničke enklave međusobno izoliraju, dio vlastitih snaga više nije nužno vezan uz taj prostor. Teoretski se tada može koristiti kao pričuva ili prebaciti na drugo operativno područje. U tom smislu povezivanje prostora srednje Bosne moglo je povećati mogućnost ABiH-a da dio raspoloživih snaga fleksibilnije koristi prema južnim pravcima, uključujući područje Neretve, što je vidljivo i na primjeru operativnog prebacivanja snaga ABIH iz opkoljenog Sarajeva tijekom operacije “Neretva 93”.

>>

9. Zaključak

Shraderova interpretacija hrvatsko-bošnjačkog sukoba u srednjoj Bosni polazi od pretpostavke da je vojna geografija prostora bila jedan od ključnih čimbenika razvoja sukoba. U toj perspektivi srednja Bosna nije bila samo skup općina i sela, nego mreža komunikacija.

Tko je kontrolirao tu mrežu, imao je mogućnost: povezivati vlastite snage; održavati logistiku; premještati pričuve; izolirati protivničke položaje; koncentrirati snage; i širiti ili stabilizirati vlastiti operativni prostor.

Upravo zato Shrader posebnu važnost daje Kaćunima i Busovači u siječnju 1993. godine. Kaćuni su, prema njegovoj interpretaciji, predstavljali ključnu točku na kojoj se mogla presjeći komunikacija između Busovače i Kiseljaka. Busovača je istodobno predstavljala čvorište prema Vitezu, Travniku, Kaknju, Visokom, Sarajevu i Kiseljaku.

Ahmići su jednako tako, jednako važan primjer. Njihov položaj uz komunikaciju Vitez–Busovača, i pokušaj postavljanja barikada od strane ABiH, kao i napad HVO-a, 16. travnja 1993., sam po sebi objašnjava dio njihove vojno-geografske važnosti. Na žalost, tu činjenicu zasjenjuje smrt 116 civila prema tvrdnjama jedne strane, odnosno pogibija 35 pripadnika HVO-a, te oko 70 pripadnika Armije BiH, te oko 46 civila prema tvrdnjama druge strane.

U konačnici, Shraderovu teoriju o operativnom djelovanju Armije BiH u srednjoj Bosni na pravcu „sjever–jug“ najpreciznije je razumjeti kao borbu za operativni kontinuitet prostora. ABiH je, prema njegovoj interpretaciji, nastojala povezati vlastite sjeverne i južne snage, osigurati vlastite komunikacijske i logističke pravce te istodobno presijecanjem komunikacija oslabiti povezanost hrvatskih enklava.

Takva konfiguracija otvarala bi mogućnost fleksibilnijeg korištenja raspoloživih snaga i, u širem operativnom smislu, mogla bi omogućiti njihovo angažiranje na drugim pravcima, uključujući i neretvanski pravac.

Stoga se Shraderova osnovna logika može sažeti u jednoj rečenici: cilj nije bio samo zauzeti pojedine dijelove srednje Bosne, nego promijeniti njezinu komunikacijsku strukturu – povezati vlastiti prostor sjever–jug, osigurati logistiku, uključujući tvornice namjenske proizvodnje u Novom Travniku i Vitezu, te istodobno razbiti komunikacijsku povezanost hrvatskih enklava.

Upravo iz te perspektive Kaćuni, Busovača, Vitez, Ahmići i Kiseljak dobivaju svoje pravo mjesto u razumijevanju vojne geografije hrvatsko-bošnjačkog sukoba 1993. godine.

 

I.Z.

Share
0