U kultnom srpskom filmu ''Ko to tamo peva'' ima jedna scena u kojoj jedan starčić liježe pred autobus kojim junaci filma putuju u Beograd i traži da mu plate prijelaz preko njegove zemlje. Starčić djeluje više smiješno negoli opasno, međutim kada ga pokušavaju maknuti s puta, on poziva svoje sinove i pojavljuju se grmalji sa sjekirama. Starčić im naređuje da sasijeku gume na autobusu. Zlobno se cerekajući, uzvikuje: Seci, he-he-he, seci!''. Na toga me starčića neodoljivo podsjeća Slavko Linić dok svako malo najavljuje bolne rezove, rezanje plaća i otpuštanje. Uloge grmalja voljko se prihvaćaju Mrsić, Jovanović, Hajdaš-Dončić i drugi. Tako da Vlada sve više podsjeća na reketarsku tvrtku Slavko&sinovi.

Predsjednik vlade Zoran Milanović tu je tek , kako reče Hrvoje Hitrec, ''arogantni skojevac zadužen za izgovaranje besmislenih rečenica''. Doduše, tu je i Radimir Čačić koji je, drži Mirjana Kasapović, postao ''Vladina prazna puška'', skraćeno Pipi u interpretaciji HDZ-ova zastupnika Jandrokovića. Međutim, ne treba Čačića podcijeniti! Možda nije brz na obaraču, ali je i te kako brz na kotaču. I to bi otprilike bilo sve od ''ove vlade'' otkako ih je napustila darkerica Holy.

Ipak ta kombinacija Linićevih zlogukih i Milanovićevih besmislenih rečenica, uz Čačićeve međunarodno poznate navigatorske vještine, ovu zemlju vode u Bruxelles ne obazirući se na tamne oblake iznad EU, baš kao što je i autobus iz spomenutog filma stigao u Beograd taman u trenutku njemačkog bombardiranja. 2013. će biti još teža, tješi nas na svoj paradoksalni način Slavko. Milanoviću su pak Hrvati ''paradoksalna nacija'' koja se nekim čudom ili grješkom formirala posljednjih dvjestotinjak godina. Eh, u pravu su onda Srbi, Marulić, Gundulić i Bošković ne mogu nikako biti Hrvati! Onda mora da su Srbi jer taj narod postoji još od biblijskih vremena. Nikada nećemo čuti od Milanovića i njegovih da su Hrvati toliko različiti od Srba koliko se, recimo, Dalmatinci različiti od Zagoraca. Ne, ne, to su nepremostive razlike, dok su Hrvati nalik Srbima kao mlađe jaje starijem jajetu. Ima u tom načinu mišljenja jedna teško probavljiva nelogičnost: kako ''paradoksalni narod'' tako različit unutar samoga sebe može biti toliko sličan nekom drugom narodu?

No koga briga za logiku, jer ''skojevac'' je ionako ''zadužen za izgovaranje besmislenih rečenica''. Smisao kojih je odvraćanje pažnje s čudovišnih planova Slavka&sinova. Jadranka Kosor tvrdila je da ćemo ulaskom u EU za jedan euro dobivati tri, Milanović je skromniji, on se povjerio njemačkom Der Spiegelu da EU žurimo zato što ćemo za uloženi euro dobivati dva. Začudo ta je njegova skromnost ozlojedila obične Nijemce, koji su na portalu tog tjednika komentirali kako im ne treba još jedna prosjačka država s juga. Milanović ih nije uspio pridobiti ni iskrenim priznanjem da u slučajno-paradoksalnoj državi nitko ne plaća porez ako baš ne mora. Nakon što je oporbom ''oprao patos'' u Saborom, premijer se u Europi preobrazio u Livoguzu u prosjačkom pohodu. Blago nama, nakon promašenog intendanta dobismo osrednjeg glumca.

Sve se nešto bojim da ćemo se, kada ova predstava konačno završi, svi razmiljeti po svijetu trbuhom za kruhom poput Kikaševe čete kad grane proljeće. Osim starih i bolesnih koji su ionako svima zadnja briga. Gdje će tada biti plaćoresci? Valjda figurirati kao predstavnici ''paradoksalnog naroda'' u Muzeju europske demokracije. U što će, s obzirom na trendove, dotada zasigurno biti pretvoren Europarlament.

Damir Pešorda