Prikaz knjige Josipa Pečarića, Rasizam svjetskih moćnika, Vlastita naklada, Zagreb, 2012. (Predstavljanje knjige u Čapljini 27. rujna 2012.)

Sasvim sigurno vam „hrvatska šira javnost“ ne će znati odgovoriti na pitanje tko je akademik Josip Pečarić. Nema ga na televiziji, na radiju, u novinama, na glavnim internetskim portalima. Zašto je to tako? Kako se može dogoditi da vlastiti narod ne zna za jednog od najboljih svjetskih matematičara kojemu se klanja svijet matematike?

Nije to tako teško razumjeti u današnjem vremenu. U prošlosti su totalitarni režimi dolaskom na vlast prvo ubijali inteligenciju. Ovi moje generacije i stariji sjetit će se komunističke krilatice: „Radnici, seljaci i poštena inteligencija“. Dakle, samo je inteligencija mogla biti nepoštena u njihovim očima. Nije to tomu tako zato što su smatrali radnike i seljake unaprijed poštenima, nego zato što su znali da opasnost njihovim naumima ne prijeti od radnika i seljaka nego od inteligencije. Od školovanih ljudi.

Samo za primjer navodim: Josip Grbelja u svojoj knjizi „Uništeni naraštaj“ navodi sljedeće podatke: Hrvatska je 1940. g. imala 330 novinara, a 1945. situacija je ovakva: 131 novinar je emigrirao u strahu od likvidacije i progona, 100 novinara dobilo je doživotnu zabranu pisanja, 45 ih je promijenilo profesiju, 27 je dobilo pravo pisanja, a točno 38 novinara u Hrvatskoj je ubijeno dolaskom komunista. Toliko novinara, navodi Grbelja, sve zajedno nije ubijeno u svim zemljama koje su imale profašistički režim.

Danas ne ubijaju tijelo, ali ubijaju dušu. I nameću medijsku šutnju. Zbog toga akademika Pečarića nema nigdje u javnom životu. Stao je na žulj vladarima svijeta. Da bi se zaštitili od ovakvih kao što je akademik Pečarić smislili su sintagmu „politički korektan govor“, pa kad god tko progovori „uz dlaku“ proglašava ga se nepoćudnim i zatvaraju mu se sva vrata prema javnosti. Josip Pečarić, čiju knjigu i javni rad večeras predstavljamo, nikad nije prihvatio „politički korektno govorit“ nego svima u brk kaže što misli. On to objašnjava vrlo jednostavno: „To je tomu tako jer sam matematičar.“ Ja osobno ne vjerujem da to ima puno veze s matematikom (ima još matematičara, pa šute). To je stvar karaktera, odgoja i podrijetla. Fides et honor, vjernost i čast -  to je zaštitna uzrečica Bokeljke mornarice od 809. godine poslije Krista, dakle preko tisuću i dvjesto godina se izgrađuje kodeks: fides et honor – vjernost i čast. Iz toga kodeksa je niknuo Bokelj Pečarić, koji se u jednom trenutku napada i pritisaka na Hercegovce proglasio Hercegovcem iz Boke, pa i knjigu o tomu napisao.

Citirat ću kolegu Matu Kovačevića: „Kao matematičar Pečarić je bolji povjesnik od cijeloga niza domaćih stručnjaka, a u publicističkom području i danas je, unatoč sustavnim zaprekama za istupanje u javnosti, jedan od najčitanijih hrvatskih auktora.

Pečarić je objavio dvadesetak knjiga, koje su redom, a i uvijek pravodobno išle u samu srž mnogih hrvatskih problema.“

Nu vratimo se mi knjizi koja je povod večerašnjem okupljanju. Rasizam svjetskih moćnika. Ovo je samo jedna u nizu Pečarićevih knjiga posvećenih obrani hrvatskih branitelja, časnika i generala. Središte knjige jest pismo Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, u kojem hrvatski intelektualci i biskupi traže od utemeljitelja Haaškoga suda da vrate natrag žive naše branitelje, koje su bez dokazane krivnje zatočili i zatvorili u Haagu.

Što se još nalazi u knjizi ne ću vam govoriti, to ćete sami vidjeti kada uzmete knjigu u ruke. Govorit ću o temama koje se nameću pri čitanju ove knjige.

Rasizam: Kada Josip Pečarić izjavi da svaki kamen u Boki govori hrvatski, misleći pri tomu da je do početka 20. stoljeća skoro sva zemlja u Boki pripadala Hrvatima, što je provjerljiva i nepobitna istina, sve što na ljevici drži pero digne se na zadnje noge i proglasi to nacionalizmom, desničarenjem, šovinizmom, rasizmom itd. Jer to nije „politički korektan govor“.

Kada bivša tužiteljica Haaškog suda izjavi da su „Srbi kurvini sinovi, a Hrvati podmukli kurvini sinovi“. Onda to nije rasizam. Nije ni šovinizam. To je sloboda govora.

Sloboda govora je i sljedeći isječak iz jednog novinskog intervjua:

Kakve su danas političke šanse Slobodana Praljka, Stanka Sopte i kaste hercegbosanskih ustašoida?
- Ne znam, i mislim da to nitko ne zna. Ali tko su zapravo ti ljudi? Na to pitanje treba odgovoriti, ali ne iz današnje perspektive i gledajući ih u odijelima i s urednim akreditacijama. Njih treba gledati kao vojne komandante koji su imali zadatak da svim raspoloživim sredstvima, a pogotovu nedopuštenim i nečasnim sredstvima, ostvare politiku HDZ-a, čiji je osnovni cilj bio odcijepiti etnički temeljito očišćeni dio Bosne i Hercegovine i pripojiti ga Hrvatskoj. Samo u tom svjetlu možemo govoriti i o Sopti i o Praljku. I zamislite sad tu strašnu situaciju, tu strašnu sliku kad Slobodan Praljak dolazi u Sarajevo da drži neke govore i prodike. On i njegovi dolaze u grad koji su uništavali punih pet godina, a potajno vjeruju da ga i danas mogu uništiti. Sarajevo je za Praljka simbol nečega što treba razoriti i što treba nestati s lica zemlje, zajedno sa svim ljudima koji u tom gradu žive. Monstruozno je to što je Slobodan Praljak koračao sarajevskim ulicama, a možete misliti kako se osjećaju ljudi koji su u Sarajevu preživjeli rat i sad čuju da Praljak nešto govori. On ne bi smio govoriti ne samo u Sarajevu, nego ne bi smio govoriti igdje na planetu Zemlji.

Novina: Feral tribune. Pitac: Miljenko Jergović. Upitani: Ivo Komšić. Naslov teksta: Vladavina monstruma.

I ovo je samo sloboda govora. Svi smo jednaki samo su neki jednakiji, reklo bi Orwellovo krme.

Kad si moćan, pogotovu svjetski moćan onda ti određuješ što je sloboda govora, što politički korektan govor, a što rasizam, šovinizam i razni još izmi kojima nas tuku po glavi iz dana u dan. Jer poznato je: veliki narodi čine što žele, a mali što moraju.

Fides - vjernost: Kad smo već kod generala Praljka – imao sam čast u emisiji koju sam u to vrijeme radio na Hercegovačkoj televiziji ugostiti ga neposredno pred objavu optužnice iz Haaga. Nisam siguran ali mislim da je to bio njegov zadnji javni nastup, jer mu je nakon objave optužnice bilo zabranjeno javno govoriti. Imam snimku, svjedočim i citiram što je tada rekao:

Sloboda se brani smrću. Pazite, sloboda se branila smrću i ovo što se sad nama događa, što meni daje mirnoću mog života odlaska u Haag jeste smrt mojih vojnika u meni. Ja sam prepun  njihove smrti, svaka moja ćelija, sve, moji dijelovi tijela su napunjeni smrću i mojih nekih prijatelja koji su umrli ranije, oni koje smo zvali hrvatski nacionalisti u vrijeme komunizma itd. i ovih mladića koji su po svom opredjeljenju, po svojoj želji, a po mojoj zapovjedi išli na bojišnicu, na crte itd. Ja ih ne zaboravljam, oni stoje u meni, oni su živi, oni su poginuli ali njihova smrt je moj život, oni stoje u meni. I ja ih proživljavam i ničeg se ne bojim, svjestan činjenice da nijedan sud koji bi smjerao na minimum pravednosti ne bi mogao prigovoriti ni čemu što smo mi radili, onoliko koliko smo mogli.

Pitanje: Gosp. Praljak, bojite li se jer po svemu sudeći, evo i vi ste to rekli, put u Hag je trasiran, osiguran, samo još nije čekirana karta?

Praljak: Ma gledajte, jednom sam rekao da ne ću bježat. To je moćna institucija, što ću ja dobiti, kakav će taj križ biti, ja sam vam odgovorio. Kakav god on bio, (...) ja ću taj križ ponijeti. Nije to samo žrtvovanje, ja se tamo ne idem samo žrtvovati. Mene žrtvuju, mene žrtvuju Molosi, neke zle sile koje sam ja proučavao od Sokratove obrane smrti na ovamo, pa svih Shakespearovih tragedija pa sankilota, pa hugenota, pa tako dalje. Sto milijuna ljudi je ubijeno u komunizmu. (...) To je naprosto tako. Svijet funkcionira kao jedno veliko zlodjelo u kome se svako malo pojavljuju brzi djelitelji pravde. Izvitoperuju u okviru nekakvih interesa u kojima evo mi nismo u mogućnosti.

Pitanje: Ja ću pročitati jednu vašu izjavu a Vi recite ostajete li pri toj izjavi? „Ako ćemo mi završiti u Hagu, jer su oni jaki, a ne zato što su pravedni, prije ili kasnije neka će pokoljenja reći da je netko bio kreten i izdajica, a netko častan čovjek.“

Praljak: U potpunosti ostajem.

Smisao žrtve: U svome romanu Propast Magnuma već spomenuti Ivan Aralica opisuje kako su Rimljani zbog „zapovjedne odgovornosti“ razorili i spalili Ilirski grad Magnum. Zapovjedna odgovornost se sastojala u tomu da je nakon što netko pobio rimske poreznike, a jedno konjče pobjeglo i pronađeno kako mirno pase niže zidina Magnuma, Magnum proglašen krivim. Nakon krvave bitke skupina preživjelih u jednoj pećini čini masovno samoubojstvo da ne bi pali u ropstvo, jer su Iliri vjerovali da će na onom svijetu biti slobodan samo onaj tko umre slobodan. Jedan od njih u tom trenutku izgovara svoju sumnju: „Reci mi, Bindu, bože svježe kapi, koliko roba cijeniš na svom sudu? Kad ginem da slobodan ti dođem, da li ja, bože, ginem uzaludu?“ Sto puta, tisuću, milijun puta smo se na svom putu zapitali o smislu žrtve. Pitamo se i sad.

Odgovor je samo jedan: tko nema za što umrijeti, nema zašto ni živjeti. Tomu svjedoče naši mrtvi i naši uznici. Dario Kordić, generali Ante Gotovina, Slobodan Praljak i ostali. Tomu svjedoči i Rispa, starozavjetna majka hrabrost– “židovska Antigona”, koja je pola godine od strvinara branila leševe sedmorice sinova koje joj pogubi okrutni kralj David i zabrani ih sahraniti, a nakon pola godine njena žrtva ganu njegovo tvrdo srce pa ih sahraniše uz počasti. Povijest se dakle ponavlja.

Honor – čast: Venera Kordić, supruga Darijova, svjedoči: ...da mu je (Dariju) bilo u istrazi ponuđeno preko odvjetnika: ukoliko optuži Tuđmana i Šuška, doći će do nagodbe sa sudom! Da je to napravio, bio bi danas vani na slobodi, kao i svi drugi optuženici. Zašto nije? Jer je, kako mi kaže, ponosan na te ljude, ponosan što je bio s njima, ponosan što ih je uopće poznavao. Ne može njih optuživati za nešto što u biti nema veze s njima. Dario nije želio nikoga drugoga optužiti jer nije želio izaći iz zatvora na grbači drugih. Rekao mi je da bi to bilo sramotno, da ne bi mogao s tim živjeti, a najbitnije mu je, što je nekoliko puta ponavljao: „Da sljedećih deset godina mogu samog sebe pogledati u zrcalu te da mogu uspravno stajati pred svojom obitelji“.

General Slobodan Praljak na sudu u Haagu 17.6.2009.: “Ja ne mogu shvatiti logiku. Ne radi se o tome, nego to više nije ni logika. Časno tužiteljstvo, ovo nije logika, elementarna. Najobičnija logika. Vi se ponašate kao bogovi. Vi se ponašate kao da vam je svejedno radi li se radi o ljudima, stoci, miševima, glupanima, … majmunima.”

Zbog vjernosti i časti (fides et honor) dva „nepočešljana“ i bradata Hrvata rade ono što moraju. Slobodan Praljak se brani u Haagu, a Josip Pečarić je napisao ovu knjigu pisanu britkim jezikom, bez uvijanja, „uz dlaku“, unatoč činjenici da ni potpisnici ne vjeruju da će ovaj zahtjev iz pisma biti ispunjen, on je više optužba „rasizma svjetskih moćnika“. Svjestan da će opet biti prešućen, a ako ne prešućen onda biti počašćen raznim „izmima“.

Dopustite mi na kraju pročitati vam pjesmu iz romana Duše robova Ivana Aralice, koja se uklapa u večerašnju temu:

Kad kažu: kurva te je na svijet dala

I kopile si majke svoje,

Ti cvijetom cvjetaj, srce moje.

Kad kažu: dušu prodaj,

Za dušu kupci novce broje,

Ti cvijetom cvjetaj, srce moje.

Kad kažu: ti si bijeda,

Sudbinu tvoju drugi kroje,

Ti cvijetom cvjetaj, srce moje.

Što god da kažu, što god da htjeli,

Sa mržnjom ne daj da te spoje,

I cvijetom cvjetaj, srce moje.

Ivan Baković