Arhiva članaka HRsvijet.net
Bože Vukušić: Čudan odnos između Miroslava Tuđmana i Josipa Perkovića
O čudnom odnosu između Miroslava Tuđmana i Josipa Perkovića postoji pregršt svjedočenja i dokumenata. Oni opovrgavaju tvrdnje da je ta veza bila površna i beznačajna. Možda će ona na kraju, ako Tuđman uistinu ne okrene leđa Perkoviću, i imati neke pozitivne posljedice za budućnost udbaške družine u Hrvatskoj, ali će se u tom slučaju teško moći spriječiti da se negativno ne odrazi na status Miroslava Tuđmana
U sklopu rasprave o 'Lex Perković' još jednom se otvorilo i pitanje lustracije u Hrvatskoj. Neki zastupaju mišljenje da je za nju prekasno, a drugi da je poželjna sve dok god može polučiti i najmanji pozitivni učinak na stabilnost i razvoj hrvatske države te demokratizaciju društva. U nedavnom intervjuu 'Večernjem listu' Miroslav Tuđman je među ostalim izjavio: 'U tim okolnostima (obrane od velikosrpske agresije - op. a.) ići na lustraciju, ili otvarati pitanje ubojstava hrvatskih emigranata, značilo bi pokretanje građanskog rata, otvaranje vanjske i unutrašnje bojišnice' ('Da je Franjo Tuđman proveo lustraciju, imali bismo građanski rat', Večernji list, 5. srpnja 2013.). Miroslav Tuđman je, dakle, u sklopu rasprave o 'Lex Perković' progovorio i o razlozima zašto, navodno, na početku stvaranja samostalne hrvatske države nije provedena lustracija, želeći ostaviti dojam da je to bio službeni stav državne politike i njenog glavnog stratega dr. Franje Tuđmana.
Lustracija - da ili ne
U kazneno-pravnom smislu poznato je nekoliko oblika postupanja prema pripadnicima represivnih aparata bivših istočno-europskih komunističkih država. Prvi, najrašireniji oblik jest neproganjanje lakših politički motiviranih kaznenih djela koja još nisu ušla u zastaru, odnosno prešutna, nepisana amnestija za njihove počinitelje. U Njemačkoj, međutim, veći dio njih ipak je procesuiran i osuđen na kazne ispod dvije godine zatvora, ali je posebnim zakonom automatski amnestiran. Drugi oblik jest kazneni progon te egzemplarna suđenja i presude počiniteljima težih kaznenih djela poput zločina protiv čovječnosti ili politički motiviranih ubojstava koja nisu ušla u zastaru ili za njih zastara uopće nije predviđena.
Treći je oblik upravno-pravni. Premda pod samim tim imenom nigdje nije primjenjivan, nazivamo ga lustracijom. Riječ je o setu ciljanih zakona (raznih naziva u tranzicijskim zemljama) kojim se propisuje postupanje prema pojedincima koji su u komunističkom režimu počinili lakša kaznena djela za koja je u međuvremenu nastupila zastara ili su, čak i ne prekršivši nijedan (tadašnji) zakon, djelovali suprotno općim načelima ljudskih prava i sloboda, što se svakako odnosi i na dužnosnike, službenike ili suradnike tajnih službi. Države su ovisno o potrebi, procjeni i okolnostima utvrđivale krug aktera iz vremena komunizma koji su - nakon obvezatne provjere - morali ili mogli biti uklonjeni iz državne ili javne službe. Negdje su po principu generalne odgovornosti pravo javnog djelovanja izgubile cijele kategorije dužnosnika (službenika), drugdje pak samo pojedinci kojima bi se utvrdila konkretna odgovornost zbog sudjelovanja u režimskim aktivnostima protivnima općim načelima ljudskih prava i sloboda.
Ali u Hrvatskoj se o lustraciji, njenom sadržaju, širini i cilju, nikada nije ozbiljno i stručno raspravljalo, pa nisu ni utvrđivani modeli eventualne provedbe. A široka, utemeljena javna rasprava preduvjet je za donošenje kvalificiranih zaključaka o opravdanosti, svrhovitosti i realizibilnosti lustracije. Stoga tvrdnja da bi pokušaj njene provedbe doveo do građanskog rata predstavlja tek paušalnu, ničim argumentiranu pretpostavku te izaziva sumnju da je kao takva bila sastavni dio državne politike dr. Franje Tuđmana. Do sada je bilo poznato da su glavni protivnici provedbe lustracije u Hrvatskoj i općenito predstavnici snaga koje su joj se protivile, bili Josip Manolić, Ivan Fumić i Slavko Goldstein. Stoga navedena tvrdnja Miroslava Tuđmana nameće dva pitanja: u jednom slučaju, kako tumačiti mogućnost prikrivenih stajališta Franje Tuđmana nasuprot poznatim javnim, a u drugom slučaju, ako prikrivenih stajališta nije bilo, kakva je vjerodostojnost ili nevjerodostojnost Miroslava Tuđmana u pogledu te problematike. Nameće se zaključak da se takvom insinuacijom najvjerojatnije želi oprati vlastita savjest što se na vrijeme nije ništa poduzelo da se potakne rasprava i postigne nacionalni konsenzus o tom pitanju.
Lustracija, međutim, nije glavni problem u aktualnim polemikama jer krimeni o kojima je riječ - teška ubojstva s političkom pozadinom - ne spadaju u djelokrug bilo kojeg lustracijskog zakona ili propisa, nego se isključivo mogu tretirati kroz kazneni zakon. Pritom Miroslav Tuđman očito smatra da ni probleme iz upravo tog djelokruga, ubojstva protivnika jugo-režima i neistomišljenika, nismo mogli ranije rješavati. Dobro, prihvatimo argument (ili izliku) da se zbog srpske agresije nije smjelo (da ne bi bilo ni mudro ni odgovorno) javno raspravljati o tako bolnoj temi. No i u tom slučaju ostaje pitanje zašto onda rasprava nije pokrenuta nakon što su nestali razlozi zbog kojih je u praskozorje i tijekom rata bila eskivirana. A ti su razlozi definitivno prestali važiti nakon Oluje.
Onaj tko se odlučio na svoju ruku - bez nedvosmislenog nacionalnog i društvenog konsenzusa! - u nedogled produžiti rok trajanja neformalne, prešutne i nepisane amnestije počinitelja čak i najtežih kaznenih djela iz vremena komunizma, odgovoran je za negativne posljedice svog postupka. Poseban problem, danas se itekako vidi, jesu kaznena djela počinjena u inozemstvu, u stranim državama. A njih u postupanju obvezuju domicilni zakoni i interesi, a ne nečije tuđe neformalne odluke. Po Hrvatsku neugodni zaplet slučaja Perković svjedoči da se nije na vrijeme promišljalo o problemima, premda je to nekima poput Miroslava Tuđmana bila profesionalna obveza. Je li realno očekivati da će te iste osobe u novonastaloj situaciji konstruktivno pridonijeti rješavanju problema ili je vjerojatnija pretpostavka da će ga dodatno opteretiti pokušajima prikrivanja vlastitih propusta u prošlosti?
Glavni izvor informacija Perkoviću, Akrapu i M. Tuđmanu u akciji 'Barakuda', piše Vice Vukojević, bio je bugarski državljanin Veselin Marinov. Prije nastanjenja u Zagrebu Marinov je živio u Širokom Brijegu gdje je bio pripadnik Kažnjeničke bojne. U vrijeme priprema uhićenja Mladena Naletelića Tute pronijela se priča da je agent provokator te je iznenada nestao iz Hercegovine. U Zagrebu je počeo usko surađivati s Josipom Perkovićem.
Vice Vukojević: 'Radilo se o akciji koja je obrazložena potrebom borbe protiv organiziranog kriminala, a zapravo je bila izmišljena zbog kompromitacije određenog broja javnih osoba u Hrvatskoj, koje su na temelju neprovjerenih kuloarskih priča i smišljenih dezinformacija, povezivane s određenim kriminalnim krugovima, s kojima u biti nisu imali nikakve veze. Tako su Perković, odnosno Marinov, Akrap i Miroslav Tuđman na krajnje perfidan način, raznim insinuacijama, bez ikakvog dokaza i utemeljenja, pokušali mene povezati s podzemljem i čak mi podmetnuti sudjelovanje u pripremama nekih likvidacija. To potvrđuje i činjenica da su o takvim 'rezultatima' te akcije u više navrata pisali Gordan Malić i Jasna Babić, novinari vrlo bliski Josipu Perkoviću'.
O čudnom odnosu između Miroslava Tuđmana i Josipa Perkovića postoji pregršt svjedočenja i dokumenata. Oni opovrgavaju tvrdnje da je ta veza bila površna i beznačajna. Možda će ona na kraju, ako M. Tuđman uistinu ne okrene leđa J. Perkoviću, i imati neke pozitivne posljedice za budućnost udbaške družine u Hrvatskoj, ali će se u tom slučaju teško moći spriječiti da se negativno ne odrazi na status Miroslava Tuđmana.
Pranje savjesti ili nešto drugo
A zašto se to nije napravilo? Možda upravo zato što se znalo ili moglo pretpostaviti da rezultat stručne rasprave ne bi zadovoljio očekivanja političkih elita, u većini neokomunističkih. Nepokretanjem rasprave zapravo su se štitile, zaštitile i očuvale naslijeđene komunističke strukture, uključujući i njihove najproblematičnije aktere - umrežene pojedince iz tajnih službi. Što danas - zorno je po 'Lex Perković'! - kao posljedicu ima ugrožavanje nacionalne sigurnosti na unutarnjem i vanjskom planu, odnosno destabilizaciju unutarnjega demokratsko-pravnog poretka i narušavanje međunarodnog ugleda države.
Čudne veze Miroslava Tuđmana?
'Hrvatski tjednik' je već u nekoliko navrata pisao o prljavoj kampanji koja je prethodnih 20-ta godina u raznim medijima u Hrvatkoj vođena protiv Vice Vukojevića, a u čemu su se posebno iskazivali Stipe Mesić i Vesna Pusić. No krajem 90-tih, premda sudac Ustavnog suda RH i bivši istaknuti član HDZ-a, bio je predmet i obavještajne spletke u režiji Josipa Perkovića. O tome je sam Vice Vukojević posvjedočio. 'Jedna od akcija, koja je među ostalim korištena i za moju javnu kompromitaciju, zvala se 'Barakuda' iz 1998/1999. godine. Radilo se o akciji HIS-a (Hrvatska informativna služba), koju je predložio Josip Perković. Kao prvo, premda je već i tada hrvatskoj javnosti bila poznata kriminalna prošlost Josipa Perkovića, to nije priječilo tadašnjeg ravnatelja HIS-a Miroslava Tuđmana, da Perkovića honorarno uzme za svoga savjetnika. Miroslav Tuđman je prihvatio Perkovićev prijedlog, te je akciju 'Barakuda' odobrio i nadgledao. Za samu akciju unutar HIS-a bio je zadužen tadašnji dužnosnik HIS-a Gordan Akrap, koji je Perkovića nazivao svojim 'drugim ocem'. Akrap je hrvatskoj javnosti postao poznat nakon zahtjeva njemačkih vlasti da ga se opozove s diplomatske dužnosti u Berlinu, na koju je u međuvremenu bio imenovan, zbog pokušaja opstrukcije suđenja Krunoslavu Pratesa zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića'.
Ubojice - savjetnici i suradnici
U nastavku svjedočenja Vice Vukojević govori o Veselinu Marinovu i njegovoj povezanosti s Josipom Perkovićem i Miroslavom Tuđmanom: 'O Marinovu je, na Glavnoj raspravi pred Županijskim sudom u Zagrebu 17. veljače 2000., kad se Marinovu sudilo zbog trgovine drogom, određene podatke dao Josip Perković. Isto tako, prema Službenoj zabilješci od 4. lipnja 2002., Perković je dao dodatne podatke o Marinovu nakon njegove pogibije u Odjelu općeg kriminaliteta PU zagrebačke. Gordan Malić pišući o Marinovu 11. listopada 2002. u 'Globusu' poziva se na sadržaj pisma kojega je ravnatelj HIS-a uputio 31. prosinca 1998. predsjedniku RH Franji Tuđmanu. U pismu stoji, prema Maliću, da je Marinov završio obavještajnu školu u Sofiji i Moskvi te da je radio za bugarsku i sovjetsku tajnu službu. Početkom 1995. Marinov je podnio zahtjev za primitak u hrvarsko državljanstvo, što je 16. studenoga 1995. odobreno rješenjem ministra unutarnjih poslova Ivana Jarnjaka.
Međutim, MUP RH je 21. srpnja 1997. poništio tu odluku, budući da je u međuvremenu utvrđeno kako je Marinov krivotvorio isprave koje su mu poslužile za primitak u državljanstvo RH, pa mu je oduzeta osobna iskaznica i putovnica RH. Kratko nakon toga Marinov je bio uhićen zbog počinjenih kaznenih djela krivotvorenja isprava te se je nalazio u pritvoru do 8. travnja 1998. Neposredno nakon izlaska iz zatvora Veselin Marinov se sastaje s Josipom Perkovićem i nudi mu informacije iz kriminalnog podzemlja u zamjenu za zaštitu u Hrvatskoj. Perković predlaže Miroslavu Tuđmanu da se Marinova registrira kao suradnika HIS-a. U obrazloženju tog prijedloga, Josip Perković među ostalim piše Miroslavu Tuđmanu, da mu je Marinov osobno priznao likvidaciju šest osoba na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Miroslav Tuđman, umjesto da pozove policiju i zatraži pritvaranje takvog čovjeka, prihvaća prijedlog Josipa Perkovića i odobrava registraciju Marinova kao suradnika HIS-a pod pseudonimom 'Mornar'. Štoviše, 9. srpnja1999. je uputio 'vrlo tajni' dopis MUP-u, u kojem navodi da je 'stajalište HIS-a' da Marinovu treba odobriti državljanstvo Republike Hrvatske".
Bože Vukušić / Hrvatski tjednik
Vezani članci:
-Zoran Milanović u stilu punokrvnog balkanskog blefera štiti Perkovića i obmanjuje javnost
-Josip Pečarić: Zašto Vukušić brani one koje Miroslav Tuđman napada u svome intervjuu?
-Slučaj Perković: Štiti li Milanović Slavicu Ecclestone!?
