Zvono Bušić

(Gorica 26. siječnja 1946. – Rovanjska 1. rujna 2013.)

Dragi Zvonko,

sada si već pred vratima Vječnosti, posve blizak miru.

Nama je ostao nemir, dok sabiremo zbir Tvojih patnji, pa i ovu zadnju.

Ipak, dok se utapamo u tuzi, uzdiže nas slika Tvoga poslanja. Zahvalni smo Ti. Ponosni smo. Preuzimao si velike odgovornosti, kako to mogu najbolji, oni oko kojih ...uvijek tinja savjest, kao iskra sveta... za slobodu prava...

Ustajao si za svoj narod, za ljude, kada se činilo da nema nade. Svojom si snagom želio uspostaviti red. A kakav je nered i bezakonje vladalo u našoj domovini! Nasilnici su mogli ljude povrijediti, zlostavljati, zatvoriti – za misao, za kakav zapis, za razgovor, za čitanje, za pjesmu. A Države, da nas zaštiti, ni na obzoru...

Bio si radi nas sto godina u tamnici, od mladosti do starosti, daleko od doma. Uistinu, junak...

Junaci...

... idu...

Jesu li sokol? Il' vihor?

Il' velika pjesma ovoga svijeta...?

I sokol... i vihor... i velika pjesma ovoga svijeta...

Vihor... Sjećanje na Tebe šumi sada Hrvatskom... Da postane sve boljom...

Dok Ti se svi ne priključimo, moli, molimo Te, i za nas,

Biserka Cetinić, Maja Runje i prijatelji iz Kruga za Zvonka Bušića

U Zagrebu, 1. rujna 2013.

* Tin Ujević, Rainer Maria Rilke