Prikaz knjige Anđelka Vuletića, Pitanje čitatelju, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2013.

Među paradokse hrvatske književnosti mogla bi spadati i činjenica da tu književnost u drugom desetljeću novoga tisućljeća vitalnom održavaju uglavnom auktori, koji bi po svojoj životnoj dobi već odavno trebali biti u mirovini. Tako se danas kod nas po svojoj kakvoći, a gotovo i po količini književne produkcije u samom vrhu nalaze književni klasici: Ivan Aralica, Slobodan Novak, Anđelko Vuletić…, što nije samo dokaz da vrhunska  književnost, uostalom kao i dobro vino, nastaje tek s godinama. Navedena činjenica ne potiče samo zadovoljstvo zbog novih i vrijednih djela već provjerenih auktora, nego je i vrlo ozbiljan pokazatelj, koji bi svakom društvu, a posebno s tako iznimno bogatim književnim nasljeđem kao što je hrvatsko, morala zvoniti na uzbunu zbog sve veće praznine u naraštajnom kontinuitetu rađanja reprezentativnih književnih djela. Uostalom, Hrvate je, primjerice, već odavno zahvatila bijela kuga pa ih je s godinama zato brojčano sve manje, nu unatoč tomu, ustanove koje bi trebale voditi ozbiljnu skrb o tim, za narod ključnim demografskim, društvovnim i gospodarskim pitanjima uglavnom nezainteresirano šute, kao što su nijeme i na suicidalne činjenice znatnoga postotka braniteljske populacije, dakle, onih ljudi, koji su u vrijeme kad je to bilo najpotrebitije bili spremni za opće i zajedničko dobro cjelokupne zajednice žrtvovati ono što im je bilo najdragocjenije – vlastiti život.

Bilo bi preuzetno donositi paušalne zaključke, ipak se teško oteti dojmu kako nam se narodna zajednica kreće u smjeru samouništenja, što je doista suprotnost vlastitom životnom bitku. Unatoč tomu, kao da je epidemija posvemašnje ravnodušnosti zahvatila vitalne dijelove narodnoga tijela pa se i cjelina, tek zbog kakva-takva imuniteta i naslijeđene otpornosti brani još samo preostalom šutnjom, ali, kao što to činjenice nedvojbeno pokazuju, i svojim književnim klasicima. Dakle, u hrvatskom slučaju, svijet očito ne ostaje na mladima.  Ovaj malo podulji uvod možda je tek jedan od mogućih odgovora na pitanje koje je književnik Anđelko Vuletić postavio svojim novim, upravo, objavljenim romanom „Pitanje čitatelju“, nu ne i rješenje toga pitanja. Okosnicu pak priče njegova romana, ako u njem priče uopće i ima, čini tek životni isječak vremešnoga glavnog lika, oboljela od karcinoma plućnih krila, kojem osim bolešću ugrožena života u jednom trenutku stiže pisana prijetnja smrću, što ga prisiljava, dok se istodobno bori za bolešću ugroženi život, na duboku duševnu analizu vlastita života i u njem potragu za mogućim ubojicom.

Prisjeća se tako svojih mladenačkih, a i kasnijih grijeha, što ga potiče na odlazak božjem čovjeku u ispovjedaonicu. Nu osim pokore u molitvi, glavni se lik želi suočiti sa svojim „žrtvama“ te ih zatražiti i oproštenje za sva zla koja im je nanio. U ovom pohodu nije samo riječ o suočavanju s ljudima kojima je možebitno nanio kakvo zlo tijekom života ili pak o potrazi za očišćenjem vlastite duše, nego je to i svojevrsna potraga za otkrivanjem mogućega ubojice. Kako među onima koje je povrijedio ne uspijeva pronaći ubojicu, grozničavi strah od moguće neprirodne i prijevremene smrti ga tjera prijaviti prijetnju redarstvu. Nu našavši se kod inspektora, ovaj iz već uobičajena ispitivanja mogao je tek konstatirati kako pred sobom ima „sveca“ te da je iz takve biografije nemoguće pronaći mogućega ubojicu. Zbog sukoba s osobnim liječnikom, istragu će usmjeriti na njega i medicinsku sestru, a tek će nakon pokušaja ubojstva i suočenja s ubojicom u policiji otkriti kako mu je prijetnje slao i na kraju ga pokušao ubiti upravo onaj, kojem je on, glavni lik romana, spasio život, izvukavši ga iz zapaljene zgrade.

Sav iznenađen, glavni je lik na kraju ipak morao zaključiti kako mu prijetnja životnom egzistencijom nije dolazila od onih koje je nekoć i sam povrijedio ili im možebitno nanio zlo, nego upravo od onih koje je u vlastitoj zgradi pomagao. Nije potrebno posebno raščlanjivati kako osobna egzistencija glavnoga lika može biti i dio skupnoga, šireg identiteta cijele zajednice na koju se očito može primijeniti, a što slijedi i iz Vuletićeva romana, biblijska poruka: Tvoja je propast u tebi Izraele! Čitatelj bi ostao prikraćen za cijelo bogatstvo ljudskoga duha, kad ne bih istaknuo fine i tankoćutne Vuletićeve analize ljudske duše, čime se ovaj auktor na svojevrstan način vratio u razdoblje svojih ranih romana. Vuletić u romanu „Pitanje čitatelju“ kroz formu svojevrsnoga krimića ispisuje i jedne od ljepših stranica ispovjedne hrvatske književnosti. Osim toga, potraga za iskupljenjem ili pak ubojicom protkana je finim reminiscencijama na prošlost, kroz koje se nenametljivo može komparativno pratiti nekadašnje okrutno policijsko nasilje prema političkim osumnjičenicima i iscjeđivanje priznanja s pristupom današnjega redarstva.

Vuletićev junak nije bez razloga u nekoliko navrata, tijekom potrage za iskupljenjem u suočavanju s onima, koje je povrijedio ili im pak po svom mišljenju nanio zlo, došao do zaključka kako se njegovi oštećenici toga „zla“ uopće ne sjećaju ili pak taj njegov zlo/čin drže posve normalnim i prirodnim. S druge pak strane otkrio je i koliko je sam pretjerivao u vlastitom samooptuživanju, povjerovavši kako je u samoobrani otrovao nasrtljivoga i agresivnog nekadašnjeg policijskog „isljednika“, kojeg je zaslužena kazna stigla tek za vrijeme nedavnoga rata u Sarajevu. Sve su to kolektivne osobine koje unatoč promjenama i danas, kao što su to i jučer, opterećuju cjelokupno hrvatsko društvo.

Zato se s pravom može istaknuti kako novi Vuletićev roman napokon otvara pitanje ne samo pojedinačnoga već i kolektivnoga, odnosno nacionalnog, hrvatskog suočavanje s vlastitom prošlošću i njezinim objektivnim vrjednovanjem, kako bi se do pročišćenja došlo bez nametnutih ili samoizmišljenih optužaba te ju napokon, radi vlastite katarze, stavili u njezine prirodne okvire. Jednako tako, moglo bi se zaključiti, bar po sudbini glavnoga lika, kako je napokon vrijeme da uzroke svoje propasti i životne ugroze napokon počnemo tražiti unutar vlastite zajednice.

Bilo bi nepošteno prema auktoru, kad se u ovom romanu ne bi posebno vrijednim istaknula i nezaustavljiva bujica riječi, koje neprestano teku, tvoreći tako jednu novu snažnu hrvatsku jezičnu rijeku.

Mate Kovačević