Osvrt na knjigu: Ante Starčević, Pisma Magjarolacah, Djela Dra Ante Starčevića, sv. 6., 1879. – preslik, 1995., Inačica, Varaždin 1995.

Možda je još uvijek presmiona tvrdnja da je Starčevićevo djelo „Pisma Magjarolacah“ jedna od najaktualnijih knjižica hrvatske literature zadnjih 135 godine. Nu ako se ta pisma gledaju u kontekstu razvoja hrvatske političke zbilje, onda nema dvojbe, da su lucidna i dalekosežna Starčevićeva  zapažanja utkana u ovo satirično djelo i danas živa, jednako kao i u doba kad ih je on pisao. Pozamašna skupina političkih slugana, koje Starčević imenuje Slavoserbima još nije, unatoč stvaranju neovisne hrvatske države, nestala s političke pozornice. Sama pak forma djela nikad nije bila stvarnija od naše zbilje zadnjih dvadesetak godina, u kojoj su pisma raznih „magjarolacah“ stizala na naslove mnogobrojnih svjetskih „reichsrata“, diplomatskih predstavništava, međunarodnih sudova i tužiteljstava, u kojima se po svaku cijenu nastojalo, ako ne više spriječiti, a onda bar osporiti slobodu, koju je hrvatski narod izvojštio u krvavom obrambenom ratu.

Naime, koliko stvarana, a koliko opet fiktivna doušnička pisma opskrbljena cijelim arsenalom kleveta svojim nehrvatskim skrbnicima, Starčević je pretočio u književnu formu ni danas dostignutu u hrvatskoj književnosti. Dok su u političkoj publicistici prevladavali sumnjivi popisi bivših doušnika jugokomunističkoga režima, tek je na prijelazu tisućljeća upravo na Starčevićevu tragu književnik Ivan Aralica romanima „Ambra“ i „Fukara“  ozbiljnije otvorio pitanje političke satire. Starčevićevi „magjarolci“ su ponaprije ćudoredne ništarije koje su za šaku srebrnjaka spremni prodati sudbinu vlastite zemlje tuđincu, dok na unutarnjem planu istodobno rade na rastakanju hrvatskoga naroda, pretvarajući ga u bezimenu masu slavenstva, jugoslavenstva i srbohrvatstva, a zašto su pozamašno plaćeni sumnjivim novčanim donacijama. Posljedak takve mađarolačke politike bila je podložnost Beču, Pešti i Beogradu.

Mnogima su pak i danas svježe slike lažnih izvješća različitih odbora, medija, pojedinaca pa čak i visokih državnih dužnosnika na sudu u Haagu protiv hrvatskih generala, koji su svojim pothvatima u Domovinskom ratu pobijedili agresora, ali i samu slavoserspku ideju u Hrvatskoj, s čime se očito taj podanički soj ne može pomiriti. Nu koliko je bila riječ upravo o karakteru suvremenih Starčevićevih „magjarolacah“ najbolje pokazuje 9. tajno izvješće iz prvoga dijela knjige, u kojem se prepričava naputak jednoga stranoga ravnateljstva o tomu kako klevetati hrvatski narod, a što su tijekom cijeloga razdoblja jugoslavenskih država, a poglavito one komunističke, revno i vrlo uspješno izgradnjom različitih mitova o navodnim hrvatskim zločinima jednako širili Srbi kao i hrvatski magjarolci. U tom izvješću, kako piše Stračević stoji: „Vani, nastojasmo koliko bijaše moguće da Hervate drugim narodom omrazimo, za da Hrvatom u bijedi nitko ne pomogne.

Tako, kadno junački Našinci dadoše u Brescii na bajunete naticati goloruke žene i nejaku djetcu; kadno sva Europa zavapi na naš pooštren vandalizam, mi razglasismo da su ono barbarstvo napravili Hervati, proti našim najčovječniim ćutenjem i najoštrijim prepovjedim. Mi to razglasismo, prem ono vrijeme ne bijaše Hervatah na milje ni blizu Brescie. Tako kadno se od zatočnika naše stvari presvete, iz pohodah vraćahu zdravi, a na berzo bijahu mertvi, ustrijeljeni ili sasječeni Magjari, mi razglasismo da su Hrvati oni podli razbojnici, koji ljude iz zasjede ubijaju, proti oštroj zabrani naših junakah.  Mi to razglasasmo, prem u ona vremena, na desetke miljah, ne bijaše Hervatah ni blizu onih kervnih djelah. Tako i za Danskoga rata, razglasasmo u francezkih novinah, da su Hervati porobili grad Šlezvig, prem u onom ratu ne bijaše ni jedne hervatske satnije. Tako sva zločinstva, što su ih proti drugim narodom počinili drugi, mi prikazasmo za zločinstva Hervatah.“ Upravo je ovo Starčevićevo zapažanje potrebno istaknuti kako bi se ne samo vidjela njegova lucidnost, nego i danas u mnogim političkim, sudskim, medijskim i historiografskim radnjama prepoznavalo politički cilj takvih pothvata, kojima uvijek u pozadini stoji neko tuđe ravnateljstvo izvan hrvatske države, pa i onda kad mu svojim nečasnim djelima na raspolaganju stoje cijeli rojevi mađarolačkih političara, dužnosnika, lažnih civilnih udruga ili t. zv. manjinskih prvaka.

U Starčevićevo vrijeme bila je riječ o dvojnoj Monarhiji, kad su se Beč i Pešta, nagodili na račun Zagreba, raskomadavši Hrvatsku, na više dijelova, kao što je u naše doba, nedavno učinio i srpski patrijarh Irinej, u svojoj velikosrpskoj božićnoj poruci. Onodobni pak neologizam „magjarolci“ kovanica je sastavljena od političkih pojmova mađaron i tirolac, što je simbolično, ali i stvarno predstavljalo austro-ugarsko dvojstvo unutar hrvatskoga političkog podaništva, koje zbog sitnih i osobnih probitaka nije uspjelo artikulirati hrvatsku želju za trećom ili samostalnom jedinicom unutar habsburške Monarhije. Upravo je to, nakon gotovo pola stoljeća i dovelo do njezina raspada, a Hrvatsku, zahvaljujući novom naraštaju „magjarolacah“ odvelo u gubitak i ono državnosti, koju je do tad očuvala, pak hrvatski narod u pogibeljan proces nestajanja, zbog posljedaka slavoserpskoga djelovanja, na koje je upozoravao Starčević.

Od mnoštva iznimno zanimljivih i aktualnih problema na koje Starčević upozoravao, a i danas su snažno zastupljene u hrvatskom javnom životu valja istaknuti i nastojanje da se hrvatski narod odbije od svake plemenite i uzvišene misli i težnje skretanjem pozornosti na nevažna pitanja ili pak usmjeravanje hrvatske politike protiv država, koje se suprotstavljaju različitim regionalnim pristupima, a posebice stvaranju t. zv. zapadnog Balkana. Starčević ističe kako se to izvodi: „Hervate razjarismo proti svim narodom kojih se boji ili koje merzi otčinsko ravnateljstvo ravnateljstva. Time Hervate ne samo ne mare za Hervatsku ni za njezine stvari, nego se bave drugimi, bilo kakvovimi stvarmi koje na nje ne spadaju.

Dakle misao o slavjanstvu, o serbstvu, o jugoslavenstvu, itd. nije neplodna po našu svetu stvar. Jer dok se Hervati zabavljaju tim mislima, dotle Hervati ne rade za se, nego propadaju.“ Upravo se u navedenoj tezi očituje silna potreba jednoga dijela nacionalne javnosti da se bavi kojekakvim regionalnim, europskim i svjetskim problemima, umjesto da rješava ključna pitanja svoga naroda,  njegove kulture i države, a zaplitanje u novo jugoslavenstvo, što se posebno očituje na problemima nasilne ćirilizacije Vukovara, potpunoga nijekanja hrvatskih pravoslavaca za potrebe velikosrpske politike, kao i najave o povlačenju hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, samo pokazuju kako naši suvremeni magjarolci i dalje revno, samo u novim okolnostima odrađuju prljavi posao protiv vlastitoga naroda.

U Starčevićevoj knjizi, podijeljenoj u dva dijela s obraćanjem štiocu i uvodom je 28 pisama, u kojima je obrađena svaki put jedno od protuhrvatskih nastupanja. Sve su te političke satire prožete aforističnim duhom prepunim ironije i sarkazma, koji ponekad prelazi i u cinizam. Genijalnost zapažanja, zanimljiva i suvremena forma te iznimno pristupačan način komuniciranja s javnosti Starčevićevim briljantnim političkim satirama otvara ulazak u naše svakodnevlje, koje bi moglo biti mnogo podnošljivije, kad bi se više uočavala njegova svjetlost u hrvatskom mraku.

Mate Kovačević