Protivnici hrvatske samostalnosti teško su doživjeli raspad nekadašnje jugoslavenske zajednice u kojoj su gospodarili životom i smrti svojih podanika, ali i svim resursima koji su im bili na raspolaganju kao osobna imovina. Bio je to traumatičan prelazak iz socijalističkog raja u kojem su drugi radili za avangardnu elitu u kapitalizam gdje su prvi put morali živjeti od vlastitog znoja i truda svojih ruku. Nekima, ustvari većini bivše elite, novi odnosi nikako nisu odgovarali pa su odlučili iskoristiti sve mogućnosti ne bi li ponovno došli do društvene imovine i državnih resursa kojima su nekada nesmetano raspolagali i upravljali.

Ovaj put nastupili su kao predstavnici stranih korporacija i ulagačkih fondova. Kao njihovi ljudi u zemlji koju poznaju kao svoj džep. Ima li boljih ljudi za izručiti gospodarstvo i resurse jedne bivše komunističke zemlje svjetskim korporacijama od nekadašnjih komunističkih dužnosnika i šefova državnih kompanija? Za svoje „usluge“ postavljani su za šefove tek osvojenih hrvatskih podružnica banaka, telekomunikacijskih tvrtki, naftnih kompanija i ostalih vrijednih tvrtki.

Druga faza izručenja gospodarstva, a samim time i države, globalnim korporacijama odvija se u posljednje vrijeme kroz tzv. privatizaciju državnih udjela u najznačajnijim državnim tvrtkama. Za ovaj korak više nisu dovoljni poznavatelji sustava iz redova nekadašnjih komunističkih aparatčika, potreban je ozbiljniji, politički, pristup. Svjetski centri moći danas otvoreno, preko medija u svom vlasništvu, ali i otvoreno financirajući, podupiru dolazak na vlast političkih skupina koje su spremne ispuniti njihove potrebe i očekivanja.

Jedna politička garnitura zadužena je za izručivanje naftnog biznisa, druga će se pak odreći telekomunikacija, pa naredna autocesta, banaka, osiguravajućih kuća u državnom vlasništvu itd.

Pritom je važno da se tzv. privatizacija odvija postupno, ne odjednom kako se ne bi probudio narod nego postupno, tvrtku po tvrtku, resurs po resurs. U svakoj vladi, bila ona lijeva ili desna, postoji netko na koga svjetski centri moći pikiraju, netko tko je spreman ispuniti njihove zahtjeve. Zbog toga posljednjih petnaestak godina imamo sustavnu politiku rasprodaje, bez obzira na političku opciju koja je na vlasti. Proces se odvija kontinuirano.

Osobe, ministri, pa i predsjednici vlada, koji pristaju obavljati prljave poslove uglavnom nemaju nikakva sentimenta prema zemlji i narodu koje izručuju u ralje globalnih korporacija, njima je to tek još jedan dobar posao i postotak.

A svaki udio na tržištu je značajan, svaki prostor gdje se može zaraditi, potrebno je samo pronaći čovjeka u vlasti koji će vam otvoriti vrata. Tako smo skoro ostali, a možda i ostanemo, bez Imunološkog zavoda. Mutna je to igra kapitala u kojoj je netko vidio prostor za uvoz, netko za distribuciju, a netko za proviziju. U ovom slučaju nije bilo potrebno preuzimanje institucije, moglo se pristupiti i njenom uništenju. Izgleda kako nitko u državi ne mari što je potencijalnim uništenjem ove ustanove uvelike ugrožena i nacionalna sigurnost zbog čega bi u normalnoj zemlji bila provedena istraga od koje bi se zatresla cjelokupna politička scena. Nema te granice, nema tog slučaja, nema tog interesa koji će spriječiti hrvatske političare da za dobar postotak prodaju nacionalne interese i izruče zemlju u ralje svjetskih feudalaca i sve to uz izborni legitimitet.

Željko Primorac