Nije baš uobičajeno da bi glavni analitičar predsjednika neke države iznosio važne političke stavove u novinama koje izlaze u drugoj državi. Osobito ne u novinama iz države koja je nedavnom ratu bila agresorska, a ni »u ludilu« se ne bi usudio iznijeti takve stavove koji u bitnome izokola opravdavaju tu agresiju.

Dapače, te novine pronose da agresije nije ni bilo, bila valjda »virtualna«, i što je konačni rezultat kratke »analize« - žrtva je bila (pod)jednaki agresor. Ma, ništa nije ni bilo, to se pobili »komšije«. Nu sve što sam naveo jedno je ništa, jer taj glavni analitičar, glavni koji o-pametava Ivu Josipovića, nastupa sa stavovima kakvi su agresora bili poticali na agresiju i služili joj kao opravdanje. U uredu predsjednika svake države koja barem mrvicu drži do sebe i nije već sasvim »virtualna«,  takav glavni analitičar ne bi proveo ni jedan sat nakon izlaska tih novina. A koji je danas dan nakon njihova izlaska?

Čestita nam analitičar - amater

Na ovim sam stranicama pisao o stajalištima Dejana Jovića čim ga je Predsjednik zaposlio. Bio sam tek blagi »analitičar amater«, ali svejedno mi je bilo kristalno jasno kamo će pod Jovićevom palicom ići Josipovićeva »regionalna« politika. I ona onamo putuje bez pogrješke, brodi s njom Jović po srpskim nacionalističkim vodama i Josipović s njim na toj »lađi«. Članak »Kako su propali socijalizam i država«  objavio je Jović u beogradskom tjedniku Vreme 23. lipnja 2011., dakle između dvaju hrvatskih državnih blagdana: jednoga socijalističko-antifaštičkoga i drugoga »nacionalističkoga«, što je znakovito. Bit će da nam je tako glavni Josipovićev analitičar Jović »čestitao« »mater«.

Čvrste ocjene proteklih dvadeset i više godina što ih iznosi taj povjesničar i politolog stručno su sasvim promašene. Niti su se događaji tako zbili u povijesti, niti se politološki mogu tumačiti na taj način. Sve je samo politika i volja, rekli smo već koja, duboko suprotna hrvatskim nacionalnim interesima. »Socijalistička Jugoslavija kolabirala je iznenada i dobrim dijelom neočekivano... «, piše Jović. Najprije, jedan od Dejanâ Jovićâ ne govori istinu. Pitanje je je li to taj, Josipovićev glavni analitičar, ili onaj koji je cijelu knjigu posvetio »odumiranju« Jugoslavije. Koliko je meni poznato, odumiranje je proces s poznatim, nikako iznenadnim ishodom - zna se što će se dogoditi, nu malo je upitno kada će to biti. Koncem osamdesetih znala je to čak i CIA, naime, da će Jugoslavija propasti. Navodim to tek kao ilustraciju »stručnosti« prof. Jovića, povjesničara, politologa i analitičara.

Njemačka kriva za raspad Jugoslavije

Tko je kriv za iznenadni »kolaps« Jugoslavije?  Naravno za raspad Jugoslavije, a ponajprije za to što su nastale te nacionalne (zamisli!) »državice«, kriva je Njemačka, tvrdi u najboljoj velikosrpskoj maniri Jović. To da je za događaje u Jugoslaviji »kriva Njemačka« zna i zadnji musavi četnik, ma gdje bio, a zna i time se hvali eto i profesor politologije na više »vakulteta« od kojih je jedan i u Zagrebu. Mili Bože, što je Njemačka kriva? »Dvije Njemačke ujedinile su se tako što je jedna praktički nestala, i to po načelu 'prava naroda na samoodređenje'. Time je narušeno načelo statusa quo u Europi, a to znači - i dovedena u pitanje europska sigurnost«, ustvrdio je Jović. To je bio taj »iznenadni događaj« širega značenja koji je potaknuo jugoslavenski »srčani i moždani« udar, pa su onda od Jugoslavije, kao od amebe, nastale te mrske »državice«, a u jednoj od njih Jović sada, je l' te, savjetuje predsjednika.

S neba pa u rebra ujedinila se Njemačka! Nema »zašto«, a Njemačka bi se tih godina bila »ujedinila« i tako da bi svi Nijemci iz DDR-a pobjegli u Saveznu Republiku Njemačku. Bježali su, kao i svih prethodnih godina, usuprot Zidu i žici od socijalizma čiji je simbol bio Stasi, taj komunistički Gestapo. Ukratko, socijalizam se raspao zato što sedamdeset godina nije uspio riješiti ni jedan ključan državni i društveni problem, a počivao je uglavnom na teroru. Kao i onaj konj iz poslovice, socijalizam je imao stotine vrlinâ i samo jednu manu - nije valjao. Ujedinjenje Njemačke samo je jedna od posljedicâ raspada socijalizma, a nikako uzrok bilo čemu.

Kad smo već kod posljedicâ raspada socijalizma za njegove bivše države, onda je od ujedinjenja Njemačke svakako važniji nestanak SSSR-a, a njegovoj sljednici Rusiji gubitak Kazahstana, primjerice, važniji je od »gubitka« »Istočne Njemačke«. Ako imaš jaku volju, poglavito velikosrpsku, pa bila ona prikrivena i »jugoslavenstvom«, lako se zamijene uzroci i posljedice i »prenebregne« srpski nacional-socijalistički projekt, nu pritom od „stručnosti« ne ostane ništa. Ali koga će biti briga za »stručnost« kada se o stručnosti svojih savjetnika ne brine ni Josipović. Što bi rekli Srbi, on ih »s koca i konopca« ionako na »farmi« ima preko nekoliko.

Prvi nacionalizam

Precizirajući u članku čimbenike raspada Jugoslavije, Jović ih vidi tri: 1. nacionalizam, 2. nacionalizam, 3. nacionalizam, pri čemu ni jedan od njih, dakako, nije srpski. Prvi je »nacionalizam« proizišao odatle što je »jugoslavenski socijalizam bio izrazito antinacionalistički« pa se »nacionalizam pojavio kao njegova glavna alternativa«. To je zapravo stara rankovićevska optužba titoističko-kardeljističke komunističke elite koja se nije u dovoljnoj mjeri brinula o »koćenju« Jugoslavenâ. A trebali su stvoriti »jedan narod«, »jednu državu«, kad su već imali »jednu Partiju«, pa bi onda jednoga dana lako mogli, kao Kina, misli Jović, uvesti i »tržišni kapitalizam«. Al' bi se u miru trgovalo dok bi vladao »veliki« nacionalizam.

Sjajna analiza prvorazrednog analitičara! Veliki nacionalizam je dobar, mali je loš. Primjerice, puno je bolji velikosrpski nacionalizam koji se na različite načine podudara s jugoslavenskim nego, recimo, malohrvatski ili malošćipetarski. A što drugo već više od jednog stoljeća tvrde srpski velikonacionalisti nego to isto? Zalažući se za kineski model, Jović Hrvate, uvjeren sam, vidi kao Ujgure i kao Tibetance. »Šiptare« vjerojatno ni ne primjećuje kao ni njegov učitelj Jovan Mirić.

Drugi i treći nacionalizam

Drugi »nacionalizam« povezan je s »uvođenjem demokracije u njezinom najprimitivnijem obliku«, »brojenju glasova bez ikakve zaštite manjine i neprilagodljivih pojedinaca(!!!)«. Odjednom su Joviću važni »konsenzus i ravnoteža«, ono protiv čega je njegov učitelj Jovan Mirić, svojedobni »jugoslavenski« nacionalist koji se konačno ispilio u on što jest - običnoga srpskoga, digao svojedobno kuku i motiku, SANU nastavio po tome tragu, a sve to Jović prepisao u svojoj knjizi »Jugoslavija, država koja je odumrla«. Lukavac je taj analitičar, uštimava stajališta prema aktualnim potrebama velikosrpskog projekta, jer sad je Srbima u »rasejanju«, gdje je Jović, kako ga hvale, deseti po moći, potreban taj »konsenzus«.

Kada su politički i manjinski Srbi u Jugoslaviji mislili da im je konsenzus štetan, raspalili su ga agresijom sve po svuda, kako bi, kao manjina, stvorili tu Veliku Srbiju. Nije eto išlo, uspjelo je samo donekle s Republikom srpskom, ali sada se i s konsenzusom može puno napraviti. Ima još i taj treći »nacionalizam«, a to su »nacionalistčke elite« - one su se dogovorile pa su se »komšije« mlatili. Eto povijesti, eto politologije, eto analize. U to vrijeme »nacionalističku elitu« imali su jedino Srbi, pa i u Hrvatskoj, i donekle Slovenci, iako su oni još dvojili o konfederaciji, bez obzira na sporazum u ljubljanskoj birtiji »Mrak«. Njezini pripadnici u Hrvatskoj i onda su bili i danas jesu, osim ostalih, Jovan Mirić i Dejan Jović.

Upravo to je bila prednost na koju je srpska nacionalistička elita računala, naime na nepostojanje takve hrvatske elite. Hrvatska je bila u stanju »kuš«, pa se to nadavalo kao pravi trenutak za pobjedu. Budući da se to nije dogodilo onda, možda se dogodi danas, uz Josipovićevu pomoć, jer Hrvatska i danas jednako šuti. Europa je na pragu, multikulti-lonac radi, svi će onamo, misli Jović, pa vužgi prikazati Srbe kao pobornike toga »lonca«. Od srpskih »lonaca« dobar mi je jedino lonac s kupusom, a ni on nije srpski, već turski. A ni Dejan Jović nije moja briga, angažirao ga Ivo Josipović. Taj je pak Predsjednik velikoga »R«, koje je već odavno zapravo malo, a ni to više nije moja briga. »Debelo« razmišljam o tome da tipkovnicu bacim u smeće. Neka se o tome brine onaj koga treba biti briga, a ako nije nikoga, hajdemo  onda svi šutjeti. Šu šu šu, šutimo o tom. Pssst!

Mato Dretvić Filakov