Dok traju predizborna natjecanja, u studenom 2011., za Hrvatski sabor koji nije državni, njihovi jutarnji, dnevni i večernji mediji u našoj državi Hrvatskoj skoro svakodnevno objavljuju tko će 4. prosinca 2011. pobijediti i tko će i koliko glasova za zastupnika u Saboru dobiti. Kao da nam žele reći okupatorovi mediji: izišli vi Hrvati na izbore ili ne izišli, isto je; koga god izaberete, isto je – svak će morati voditi politiku kakva je vođena posljednjih jedanaest godina. Velika većina hrvatskih građana će reći: tako je, zato nećemo ni izlaziti na izbore. Bojim se da je takvih 60% od onih koji imaju pravo glasa. Iziđe li više od 40% građana s pravom glasa na izbore, pripremljeni rezultati izbora mogli bi i ne obistiniti se. Kažem pripremljeni, jer je otisnuto 5 milijuna glasačkih listića, a od ukupnog broja stanovnika u Hrvatskoj (manje od četiri i pol milijuna) pravo glasa nema ni tri milijuna; pripremljeni jer se na biračkim popisima nalazi puno ljudi koji su već odavno mrtvi, jer su elektronička biranja nevjerodostojna, jer njihovi mediji na našem tlu već znaju koliko će glasova dobiti ljudi tipa Bandić, Đapić, Jurčić, Grubišić, Lesar, Kerum… Tuđi mediji u našoj Ljepotici jedino ne znaju koliko će glasova dobiti hrvatski državotvorci i njihove stranke i strančice. Zapravo, oni za medije u Hrvata ni ne postoje. A je li tako? I tko to sve želi četverogodišnju hladovinu u Saboru?

U Sabor žele opet ući sve stranke koje su posljednje četiri godine bile u Saboru, tzv. Savez za Europu. Međutim, u Sabor bi ušli i članovi formalno nepostojećeg, nažalost, Saveza za Hrvatsku, kao i članovi postojećeg, ilegalnog, Saveza protiv Hrvatske. Osjetivši opasnost od onih koji su protiv Hrvatske, kao i od onih koji su bezuvjetno za Evropu, domoljubni, rodoljubni, državotvorni Hrvati su u posljednje dvije godine pokušavali udružiti se, dogovoriti se, zajednički osnovati novi pokret za spas Hrvatske budući je HDZ to prestao biti smrću dr. Franje Tuđmana.

Potrebu za novim hrvatskim pokretom isticao sam u svojim tekstovima i javnim nastupima još za vrijeme prve Sanaderove vlade. A onda se pojavio HRAST (udruga, stranka, pokret) u dvanaest i pet (10. 12. 2010.). Rekao sam: bolje ikad, nego nikad. Tekstom Hrastimo zajedno priključio sam mu se osobno, a kolektivno sam pristupio HRAST-u na Skupštini Hrvatskog kulturnog vijeća, kojeg sam član od osnutka. HRAST-ovo veliko predstavljanje na Jelačićevu trgu u Zagrebu (16. 04. 2011.) potaklo je zločinačku organizaciju u poziciji i opoziciji da sasijeku u korijenu male hrastiće. Šesto sa četiri prsta (Šeks), a tko bi drugi, odmah je preko srpsko-hrvatskih ekrana priprijetio „nekakvim pokretima“. Od tog nastupa na Jelačićevu trgu general Željko Sačić, čije su mi riječi bile najkonkretnije, krenuo je u osnivanje nečega za bolju Hrvatsku, Akcije za bolju Hrvatsku (ABH), umjesto akcije za bolji HRAST, za veće hrvatsko zajedništvo. Umjesto hrvatskog političkog zajedništva buknula je,  kao grom iz vedra neba, i udruga Plamen zbog Hrvatske donedavnog višedesetljetnog uznika američkih zatvora, Zvonke Bušića. Željan hrvatskog zajedništva sa žaljenjem sam sve to proživljavao. Mogu se samo tješiti da sam ondašnjim hrastovcima, Josipu Jurčeviću, Anti Lediću, Hrvoju Hitrecu, govorio da se čelnici HRAST-a moraju čuvati HDZ-ovih i SDP-ovih špijuna, diverzanata i pijuna, da HRAST ne smije izbjegavati tzv. desno orijentirane Hrvate i da HRAST ne smije postati novi HSS. Izgleda da je bilo uzalud. U srpnju mjesecu ove 2011. godine HRAST  je napao virus hrvatske razjedinjenosti od kojeg i danas boluje. Daj Bože da HRAST bude veliko iznenađenje na idućim izborima!

Svaka čast svim državotvornim Hrvatima, koji su radili na zajedničkom nastupu na izborima 2011., a posebno skidam kapu Hrvoju Hitrecu, Željku Sačiću, Zvonki Bušiću, Josipu Jurčeviću, Ruži Tomašić, Luki Podrugu, Ivici Relkoviću…, ali. Svi su zajedno  morali biti u društvu sa svim časnim ljudima iz HDZ-a, HSP-a, HSS-a, HRAST-a…i s nacionalno svjesnim hrvatskim biskupima. Budući se takovo zajedništvo nije dogodilo, odgovorni su i krivi svi koji su na bilo koji način  sprečavali hrvatsko političko zajedništvo. Danas, nažalost, tri dana prije izbora ( isto će biti i poslije izbora) nije više vrijeme ni za pokrete, ni za stranke, ni za referendume, ni za nove izbore, nego je vrijeme za prisilnu upravu u državi Hrvatskoj. Najprije nam je potrebna hrvatska medijska oluja, a onda povrat otetog, kazna lopovima, izdajicama i kriminalcima – potrebna nam je državna uprava koja će uvesti pravila ponašanja utemeljena na Razumu, Radu i Redu. Zapravo, potrebna nam je hitno neka vrst moralne, u civilu policijske, vlasti. Naučimo nešto i od komunista. Oni su uvodili uglavnom tročlanu prisilnu upravu u poduzeća i ustanove kad god bi procijenili da je to potrebno. Neizbježni kirurški zahvat je bolji od smrti;  je li 40 milijardi eura duga  klinička smrt naše Države? Ne uvedemo li mi sami stručnu prisilnu upravu u svojoj Državi, uvest će nam je Europska središnja banka, odnosno MMF. Uostalom, MMF-ovi pravni stručnjaci tvrde da MMF može raspisati i stečaj neke države, ako ocijeni da je to potrebno.

Zbog svega navedenog svi skupa složimo se, dogovorimo se, zajedništvom ispravimo silnu nepravdu koju su hrvatskom narodu  učinili domaći izdajnici i svjetski okupatori našeg tla, kruha i duha. A zajedništvo može nastati samo odricanjem od dijela sebe, svoga ja, svoga imanja i zdanja. Ne nastupimo li zajedno neposredno poslije izbora 2011.  svi  kojima je do Države , bit će to pokušaj kolektivnog samoubojstva, zadat ćemo smrtonosni udarac slobodi Hrvata na neodređeno vrijeme.

Zato, državotvorni Hrvati, molim vas i naređujem vam, svi na okup, u zajedništvo za spas Nacije i Države, odmah i bez straha od udbaša, kosovaca, masona, Srba, Jugoslavena… Složna braća slobodu i državu imaju. Poslušajte me, braćo Hrvati, sad ili ikad; niti ja a niti vi imate išta od toga da mi opet, nakon nekog vremena, priznate da sam ja dobro onda predlagao. Hic Rodus, hic salta. I još nešto: ne tražimo odmah novog vođu, novog Branimira, Tomislava, Krešimira, Jelačića, Tuđmana…, isplivat će on sam od sebe; do tada neka nam vođa bude prvi među jednakima, i na određeno vrijeme. Činimo sve to da zaštitimo okvir za trajanje, svoju maksimalno samostalnu Državu. Ne nasjedajmo na masonske podjele na lijeve i desne, i ne zaboravimo da su najbrojniji oni koji su nešto između. Bitne su opet strane, a ne stranke. Svrstajmo se svi na jednu stranu, mi koji smo na bilo koji način sudjelovali u Hrvatskom obrambenom ratu, u obnavljanu države Hrvatske, makar i ne bila u povijesnim i prirodnim granicama. Bolje je istih i sličnih, po političkom svjetonazoru, pakt nego građanski rat.

A njega se pribojavam ako opet osvoji vlast zločinačka organizacija, koja je se uvukla u skoro sve  pore državne vlasti. Iz pouzdanih izvora znam da je u Euniji rečeno i HDZ-ovim i SDP-ovim kvislinzima da će snositi posljedice ako zbog međusobne netrpeljivosti ne budu većinska vlast u Hrvatskoj; čak im je kazano i da razmisle o zajedničkoj vlasti ukoliko zaprijeti opasnost da će Hrvatskom zavladati pravac hrvatskog zajedništva.

Stoga, braćo Hrvati, neka nas hitno udruži sama pomisao na to da bi nam i dalje mogli biti vlast oni koji su strpali u zatvor Kordića, Gotovinu, Markača, Norca, Glavaša…, oni koji su ubili Paradžika, Kraljevića, Pavlovića, Barešića, Pauka, Bobetka, Črvenka, Brodarca…, oni koji su prodali skoro sve važnije državne tvrtke, doveli hrvatske građane i Državu u dužničko ropstvo… Neka nas potakne da iziđemo na izbore i ispunimo svoj glasački listić spoznaja da bi nam opet mogle biti vlast nekakve pusićke, antunovićke, kosorice, sanaderi, šeksi, pupavci, čačići, kaini, milanovići, budiše, linići, jovanovići, ostojići, stnimirovići, uzelci… I ne bojmo se što oni pričaju da iza sebe imaju i NATO i Euniju, a mi samo Boga. Hrvatska ispred a Svemoćni iza – dovoljno je to. Sve što je na hrvatskom pravcu, u svoj svojoj raznolikosti, mora biti zajedno. Konkretni, pravi, stvarni Savez za Hrvatsku mora nastati ili će nas nestati.

Braćo Hrvati, ne očekujmo ni od koga pomoć osim od Boga; a i mana s neba će nam pasti samo ako sami dovoljno učinimo za svoj spas, spas svoga Naroda i svoje Države.

Znam, po život opasno je suprotstaviti se domaćoj i svjetskoj zločinačkoj organizaciji; oni će se na dopušten i nedopuštan način boriti da bi na vlasti opstali, ali i mi se moramo svim i svačim časnim služiti da bi u ovim  ostacima ostataka naše Lijepe trajali. Boga na pomoć ako ne želimo da nas uništi nemoć i Zla moć.

Autor: Marko Matić