U Novom listu oglasio se pisac Miljenko Jergović. Pun pravedničkog ogorčenja i prijezira prema zagrebačkom kulturnom i književnom ''brlogu''. Veli za hrvatske pisce: ''Neka samo mašu svojim kitnjastim repovima i međusobno se njuškaju oko spolnih žlijezda.'' Kako su iz posvećenog kruga hrvatskih pisaca odavno već protjerani notorni ognjištari, a u njemu ostali samo oni koji su, spašavajući dezertera Jergovića od pomahnitalih ognjištara, spremno raskolili najstariju književničku udrugu u Hrvatskoj – nije jasno na koga se točno mršti ''budući nobelovac''? Ili, preciznije, čije mu je ''njuškanje'', a i čijih, žlijezda zasmetalo? Možda ga ljuti Visković, možda Katunarić, možda koje drugo ktnjastorepo biće? Teško je znati.

Ipak ima u gradu, koji je ''budući nobelovac'' počastio svojim nedovoljno cijenjenom prisutnošću, ima i stvari koje mu se dopadaju. Sviđaju mu se fasade:'' Kada se čovjek malo izmakne iz maločas spomenutog konteksta, a pogotovu kada si dopusti taj luksuz da tim gradom šeće kao stranac i sa sunčanim naočalama na nosu zagleda njegove fasade, tad shvaća koliko je Zagreb veličanstven grad.'' Čak je uspostavio određene emotivne veze s gradom u koji ga je zla sudbina izgnanika i nepopravljivog mazohista nanijela i privezala dok ne stigne konačno taj aber iz Stockholma: '' Nije nevažno niti to da u Zagrebu žive moji mesari, pekari, trafikanti, koncertni biljeteri, a bogme i poneki prijatelj.'' Imati svog trafikanta u Zagrebu, neprocjenjivo za ljude Jergovićeva soja!

Ipak, hvali izvjesnu Tatjanu Gromaču koja je bila pametnija od njega i na vrijeme shvatila kakva je sredina Zagreb te zbrisala u Istru. Otišla Tatjana? Sto mu gromova, nisam ni primijetio da je nema. Tako su ''nevirni Hrvati'', dijagnosticira Jergović, otjerali i Ivu Andrića: '' Uostalom, iz Zagreba je u Beograd morao bježati da ne bi umro od gladi. Iz Zagreba je Ivo Andrić zapravo protjeran, pa ako netko ovdje misli da on danas jest dio hrvatske književnosti, prethodno mora prihvatiti i da je Andrić jednom bio protjeran iz te iste književnosti.'' To bi možda moglo biti objašnjenje za Jergovićevu identifikaciju s Andrićem. Jergović je također protjeran iz Sarajeva. No valja primijetiti da je Andrić, za razliku od njega, bio puno odmjereniji u iskazima o sredini u koju je došao. Nikada mu nije palo na um nazvati beogradski kulturni krug brlogom.

Druga poveznica Jergovića s Andrićem je nesigurnost glede identiteta. Jergović s odobravanjem parafrazira Andrićevu rečenicu: ''Čovek u ovim krajevima nikada ne može biti siguran u kojoj će veri umreti.'' Međutim, Jergović tu ne staje, nedostaje mu ipak Andrićeva mudrost, nego tvrdi da je te identitetska nesigurnost velika prednost: ''Ta mućkanja, ti prelazi, ti nesigurni identiteti su u kulturnom i civilizacijskom smislu velika blagodet, blagodet i za Bosnu, i za recimo Istru, koja je također kroz svoju povijest bila sva smućkana.'' Zbog te ''blagodeti'' Bosna valjda i jest slijepo crijevo Europe, od osmanlijskih osvajanja do danas. Ta ''izmiješanost'', misli Jergović, nije samo općenita ''blagodet'', nego je i posebno blagotvorna za razvitak kulture. Takva logika je naopaka. Miješan ili nesiguran identitet, istina, ne bi smio biti stigma, ali to ne znači da bi, sam po sebi, trebao biti prednost. A pogotovo to ne bi smjelo biti ''mućkanje'' bilo koje vrste.

Što se tiče Andrićeve rečenice, ona, čini mi se, više govori o surovosti, težini življenja u potlačenoj zemlji u kojoj nužda često zakon mijenja, a ponekad i vjerozakon, negoli o nekoj ''blagodeti''. Nikakve u tome ''blagodeti'' nema da čovjek i vlastitu vjeru mora mijenjati kako bi napredovao ili samo preživio. No, ipak iskustvo življenja u takvoj zemlji oboružalo je Jergovića jednom prednošću. Uvijek je imao dobro nos za vjetrove koje će gospodari ''ovih prostora'' pustiti. Pa se tako, blagodareći HDZ-u, Mati Bobanu i Ivanu Aralici devedesetih izvukao iz opkoljenog Sarajeva i dokopao se Zagreba, početkom 2000-tih sjajno se prilagodio Račanu, poslije njega još sjajnije Sanaderu, s kojim je radio udvoričke intervjue. Sada telali kako bi Hrvatskoj mnoge ''blagodeti'' mogla donijeti Kukuriku koalicija: ''Dakle ako i u šta vjerujem, vjerujem u izbore u kojima će, nadam se, Kukuriku koalicija pobijediti, i nadam se da će ta pobjeda biti dovoljno uvjerljiva da se konačno pokaže neko ljepše, uljuđenije, čak i radosnije lice Hrvatske. Ako se promjena dogodi, stvaraju se preduvjeti i za svaku drugu društvenu promjenu. A ako se promijeni, ako se barem malo popravi društvo, valjda ćemo i mi srediti svoje privatne nesporazume.'' Čini se da bi Jergoviću i zagrebački kulturni ''brlog'' opet mogao zamirisati s dolaskom ''kukurikavaca'' na vlast. Ipak će netko iz tog ''brloga'' biti novi ministar kulture. A to znači i ruka koja dijeli sinekure. I sinekurčine, kako jednom prilikom, tu vječitu muzu hrvatskih kulturnjaka nazva sam Jergović.

Damir Pešorda