Kada sam kao dječak prvi puta došao u Zagreb, bilo je to vrijeme snažnog nacionalnog naboja, promjena koje će odrediti sudbinu Hrvatske i cijelog hrvatskog naroda.
Posebno mi je u sjećanju ostala počasna garda ispred Banskih dvora koja se svako toliko izmjenjivala na stražarskim mjestima. Snažni, krupni vojnici nisu ostavljali dojam samo na mene, već i na turiste koji su ushićeni fotografirali novostvorenu hrvatsku gardu.

Mnogo godina kasnije, za vrijeme studentskih dana, u Rimu sam znao sjediti na Quirinalu, trgu na kojem se nalazi Palača predsjednika Talijanske Republike. Svako toliko mijenjala se počasna straža, visoki, gotovo kameni vojnici u živopisnim uniformama teatralnim pokretima ostavljali su na promatrača dojam veličine i neuništivosti Talijanske Republike. Bio sam ponosan zbog toga na koji način Talijani drže do svoje Republike. Istodobno, hvatala me sjeta i tuga kad bih se sjetio da u mojoj domovini možda još ljepše uniforme skupljaju prašinu u starim ormarima.

Čim su 2000. reformirani komunisti na čelu s Račanom i Mesićem došli na vlast, počelo je indikativno uklanjanje svih nacionalnih simbola koji su desetljeće prije postali ustaljeni i u praksi i u prihvaćenosti među narodom. Ovi ljudi, kojima očito ništa nije bilo sveto, vicevima i doskočicama, u čemu je posebno prednjačio Mesić, počeli su se izrugivati s Tuđmanovim poimanjem časti i simbolima koji jednu državu čine državom. Ekspresno je ukinuta počasna garda ispred Banskih dvora. Pravdalo se to nekom značajnom uštedom, iako su gardisti bili redom vojnici u aktivnoj službi i kao takvi preseljeni na nove dužnosti. Devastiran je Medvedgrad, mjesto koje je 1994. inaugurirano kao središnja pozicija za izricanje zahvalnosti svima onima koji su za slobodu prinijeli svoj život. Takva mjesta uobičajena su u svim europskim državama. Nažalost, kad Hrvatsku posjeti neko strano izaslanstvo, nema gdje položiti vijenac. Svjesno i namjerno, nova vlast ukinula je 30. svibnja kao Dan državnosti, dan koji je 10 godina bio podsjetnik na konačno razračunavanje s komunizmom jer na taj dan konstituiran je prvi demokratski, nekomunistički Sabor koji je Hrvatskoj donio oslobođenje od totalitarizma. Naravno, takav dan bio je trn u oku nekadašnjih komunista koji se nisu mirili s činjenicom da je komunizam otišao s političke scene. Nažalost, komunisti su ostali.

Najava predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da će na inauguraciji 15. veljače biti vraćeni nacionalni simboli u vidu predsjedničke lente i počasne garde simbolična je najava brige o nacionalnom ponosu i časti. Lenta je znak predsjedničke časti i imaju je mnogi europski predsjednici u svečanim prilikama. Također, nerijetko se može vidjeti i na veleposlanicima i diplomatskom osoblju. Predsjednik odnosno predsjednica, kada stavlja lentu ne uzdiže sebe, nije u pitanju takva čast. To je čast koja pripada narodu, on je nositelj te časti, a predsjednik ili predsjednica počašćena je što ju je narod izabrao. Istodobno, lenta koja označava čast je i vidljivi podsjetnik da će se predsjednica brinuti o svom narodu i državi koju predstavlja.

Svjesno i namjerno derogiranje zakona i nenošenje lente od strane dvojice bivših predsjednika i, usput rečeno, obojice pravnika(!), dokaz je da ni Mesić ni Josipović nisu bili počašćeni što su predsjednici Republike Hrvatske. Njima je predsjednička dužnost bila tek usputna stanica u njihovim životima, oni nisu bili ponosni na simbole državnosti jer naprosto tu državnost nisu ni doživljavali. Naprotiv, svoju funkciju čak su koristili protivno nacionalnim i državnim interesima.

Kolinda Grabar Kitarović ne samo da će promijeniti paradigmu maćehinskog odnosa prema državnim simbolima, već će tim činom početi utjecati i na narod da ponosno prigrli svoje simbole. Hrvatski narod nije narod bez identiteta, njegova stoljetna povijest govori o potrebi jačeg isticanja nacionalnih simbola. Mnogi koji se ne mogu identificirati s tim identitetom i simbolima državnosti zapravo su kriptokomunisti koji u nedostatku crvenih posežu za marginaliziranjem hrvatskih simbola. Njima će draži biti svaki simbol, pa čak i zastava duginih boja, nego što će to biti hrvatska zastava. Upravo zbog takvih, potezi hrvatske predsjednice ne samo da su hvale vrijedni, već i potrebni. Simboli hrvatske države nisu zastarjeli, kako neki tvrde. Oni su simboli slobode, pobjede i junaštva. I kao takvi zalog svjetlije budućnosti.

 

Tomislav Stipić

Share
0