Očajnička vremena zahtijevaju očajničke poteze. Jugoslavija je bila takvo, očajničko, vrijeme i tko tvrdi drukčije neka preispita svoje znanje i još važnije, svoju ljudskost.

23. siječnja 2016. godine bi Zvonko Bušić slavio 70. rođendan. Nažalost, on si je oduzeo život 01. rujna 2013. godine. Mlađi naraštaji nemaju pojma tko je taj velikan hrvatske borbe za slobodu, a starijima se sve nekako slilo u jednu mutnu sliku, stoga, kako bi se podsjetilo i mlade i stare, ukratko će se navesti veličina života i djela tog čovjeka, i to je minimum minimuma koji on zaslužuje.

Zvonko Bušić je zajedno sa suprugom Julienne Bušić, Petrom Matanićem, Franom Pešutom i Slobodanom Vlašićem (svi su oni bili, osim Julienne, hrvatski emigranti u SAD-u, dakle, rječnikom bivše vlade Milanovićeve – ustaše ili filoustaše) oteo putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355, 10. rujna 1976. godine. Cilj otmice zrakopolova je bio ukazivanje na srpsku hegemoniju u zločinačkoj jugoslavenskoj tvorevini i privlačenje pozornosti na hrvatsko pitanje, odnosno skretanje pažnje svijeta na tiraniju koja se vršila nad Hrvatima. Pritom su pilota, kopilota i putnike držali taocima prijeteći lažnom bombom, dok su pravu bombu, zajedno s propagandnim letcima pod nazivom „Poziv na borbu protiv srpske hegemonije“, postavili u pretinac podzemne željeznice New Yorka. Nakon što su vodeći američki mediji (New York Times, sva tri izdanja, Los Angeles Times, Chicago Tribune, International Herald Tribunei Washington Post) objavili sadržaj propagandnog letka, otmičari su sletjeli u Pariz i predali se vlastima.

Nažalost, prilikom deaktivacije (prave) bombe u New Yorku, došlo je do smrti jednog policajca (Brian Murray) i ozljede još dvojice, a sve zbog nemarnog postupanja zbog čega je udovica poginulog policajca kasnije tužila državu New York. Bušić je osuđen na doživotni zatvor dok su ostali sudionici dobili manje kazne. Uvjetno je pušten početkom srpnja 2008. godine nakon 32 godine zatvora. U oproštajnim je pismima naveo da je „lakše bilo sanjati slobodnu Hrvatsku nego izdržavati hrvatsku zbilju.“

Do dana današnjeg, Bušić je u određenim krugovima okrivljavan za najkrvaviji teroristički napad na tlu SAD-a do 11. rujna. Radi se o eksploziji bombe u zračnoj luci LaGuardia u New Yorku 29. prosinca 1975, dakle godinu dana prije otmice zrakoplova. Prije nekoliko je tjedana američki list New York Observer objavio članak („WhyHasn’t Washington Explainedthe 1975 LaGuardiaAirportBombing?“) u kojemu za taj masakr u kojemu je ubijeno 11 i ranjeno 74 ljudi, neizravno optužio UDBU, koja je tada dokazano surađivala i koju je štitio FBI.

>>Zvonko Bušić nije bio kriv za LaGuardiju ni prije 40 godina

Naime, hrvatski emigranti su planirali detonirati bombu dok je zračna luka prazna, kako bi privukli pažnju na hrvatsko pitanje, no budući da su se udbaški agenti infiltrirali među njih, preuzeli su kontrolu i detonirali bombu kad je u zračnoj luci bilo ljudi. Tako su pokušali baciti mrlju na hrvatski pokret otpora i borbu za neovisnost i slobodu. Zvonko Bušić je priznao, kad je deportiran u SAD na suđenje, da je tog dana bio u LaGuardiji, no opovrgnuo je da ima ikakve bombaškim napadom. Jugoslavenska je diplomacija iskoristila taj slučaj i svoj utjecaj kako bi demonizirala prohrvatsku emigraciju, stoga ni to ne treba odbaciti kad se sagledava cijeli slučaj Bušić. Iako su te optužbe odbačene, nevinim se hrvatskim borcima za slobodu podsvjesno i neformalno pripisivao i taj zločin, za koji je FBI znao! Nije za odbaciti ni mogućnost da se bomba u New Yorku namjerno nemarno deaktivirala, jer, ukoliko se može deaktivirati, odnosno detonirati sa sigurne udaljenosti (a može se i mogla se), zašto se tako nije postupilo nego se policajce i stručnjake izlagalo opasnosti?

Treba li opravdavati zočin? Nipošto, no treba uzeti u obzir očaj pojedinaca i njihovu ljubav prema domovini uključujući i njihovu žrtvu. Dati 32 godine života, što je zapravo malo poznavajući američke kazne za terorizam, možda je, složit će se neki, više no umrijeti za domovinu. S druge strane, nitko danas za Nelsona Mandelu ne tvrdi da je zločinac i terorist, a odslužio je približan broj godina zatvora, osuđen za poticanje na nered, štrajk i protudržavnu djelatnost. Njegov je „zločin“ nagrađen nobelovom nagradom za mir. Povijest pišu pobjednici, tako je oduvijek bilo. Mandela je pobijedio, apartheid je ukinut stoga nikomu ne pada napamet proglasiti ga teroristom. Da su, ne daj Bože, sile Osovine pobijedile u Drugom svj. ratu, zločinci bi bili Amerikanci, Francuzi i Englezi.

Iako je Hrvatska pobjednik Domovinskog rata, ponaša se poput gubitnika. Dopušta da se relativiziraju zločini „antifašista“ za i nakon Drugog svjetskog rata, dopušta da se izjednačavaju agresori i žrtve u pravičnom obrambenom ratu, dopušta da se sveci proglašavaju ustaškim vikarima, a ne osuđuje se četnikovanje poglavara SPC-a, dopušta da se branitelji i invalidi nazivaju šatorašima koji smrde, a naposljetku, dopušta da se zaboravi doprinos Zvonka Bušića, čovjeka čija je pomoć Hrvatskoj neizmjerna, koji je zaista mnogo dao i pridonio iako njegove metode nisu moralno prihvatljive. No, ni Tuđmanovo prihvaćanje komunista i udbaša u svoje redove nije prihvatljivo, ali su mu oni trebali kako bi stvorio državu; za pravdu i istinu se oduvijek plaćala velika cijena.

Od prijašnje vlade se nije ništa ni trebalo očekivati glede Zvonka Bušića, ali od nove, domoljubne vlade se očekuje. Boji li se možda netko američke odmazde ukoliko se barem jedna rečenica zahvalnosti iskaže tom našem velikom borcu za slobodu, za njegov 70. rođendan? Čovjek je dao sve što je imao za Hrvatsku: slobodu, zdravlje, obitelj, a naposljetku i život, a Hrvati su mu se odužili zaboravom i zanijekali ga. Mnogi će ustvrditi da se Zvonko Bušić ubio jer nakon toliko godina uzništva, čovjek se ne može normalno integrirati u društvo. No, nije tako, on si je oduzeo život vidjev koga Hrvati biraju: Mesića, Sanadera, Josipovića, Kosor i Milanovića; shvatio da je zapravo svoj život dao za beskičmenjački i podmukao narod, koji ne cijeni dobročinitelje kao što židovski narod nije cijenio Krista – što mu je preostalo?

Inače, udovica poginulog Briana Murraya će uskoro objaviti knjigu „Udovica i otmičar“, u kojoj oprašta onima koji su odgovorni za smrt njezina muža, a na svome je blogu (Kathleen Murray Moran) odgovorila sljedeće Hrvatici koja joj se javila i rekla da žali što je sloboda hrvatskog naroda okaljana smrću njezina muža: „I’m so happy to hear from you and accept your heartfelt good wishes. I know how much turmoil your country was in and how much you have all suffered, and in some small way, I align myself and my loss with that suffering. I hope, too, that Croatia is at peace and will remain that way.“ Dala je također i intervju za News Blog u kojem je izjavila da je oprostila Julienni Bušić i da razumije zašto sve sve dogodilo tako, kako se dogodilo.

Kathleen Murray Moran je, u biti, bezrazložno izgubila muža, a ipak je našla u svome srcu mjesta za razumijevanje i oprost, dok hrvatski narod ne uspijeva naći ni vremena ni mjesta kako bi se prisjetio i zahvalio velikome borcu za hrvatsku slobodu – Zvonku Bušiću.

 

Mila Marušić

Share
0