22.lipnja napadnut je Sovjetski savez, a ne Jugoslavija
Ništa tako ne uznemiri duhove kao naše konfuzne obljetnice, slavni datumi iz povijesti. Hrvatski državni identitet djeluje kao neko nedovršeno gradilište pored kojeg bi mogao stajati natpis "u izgradnji". S novijim datumima je donekle lako. Domovinski rat za većinu živućih nije imao simbolički karakter, pa ga nije ni trebalo braniti simbolima ili znakovima povijesti. Problem su obljetnice/državni blagdani iz tradicije Drugog svjetskog rata.
Oslobođenje Zagreba: grad je bio nebranjen i nije mogao ni trebao biti oslobođen. Bitke su se vodile na periferiji, u grad se vojno ušlo a samo par dana poslije održan je i veličanstven skup osloboditelja. Poznato je tko je ušao u Zagreb, što se potom događalo, do koje mjere je s razlogom, a od koje bez razloga vršeno tzv. čišćenje, tko je napunio više od skrivenih 700 grobnica, zna se i zašto skrivenih, i dokad je sve skupa trajalo. Ni u jednom od tih aspekata nema ničeg slobodarskog ili nenasilnog. Na sličan način Staljin je u sklopu lavovsko-sandomješke ofenzive 1944. "oslobodio" poljski grad Lavov.
U utrci totalitarizama 20 st. kod nas je pobjedio treći, neki kažu i drugi... Retribucija u Hrvatskoj i u cijeloj FNRJ bila je gora nego u fašističkoj Italiji, nacističkoj Njemačkoj ili u SSSRu.
22.lipnja napadnut je Sovjetski savez, a ne Jugoslavija, pogotovo ne Hrvatska.
Mi zapravo nemamo niti jedan komunistički datum oslobođen dvostruke konotacije, od samog ustanka, preko oslobođenja, do državnih praznika i stvarnih i simboličkih Titovih rođendana. Sve je utemeljeno na obmani, laži i mitu. Osim same pokretačke ideje NOB-a. Nju u Hrvatskoj simboliziraju istarski i dalmatinski partizani, ali i predratne rudarske i seljačke bune protiv fašističkog terora, Labinska i Proštinska, čije obljetnice najmanje slavimo. Hrvatska ljevica nije imala svjetlijih trenutaka, ali tada još nije bilo komunisticke partije, a pogotovo nije bilo Tita na čelu.
Gordan Malić /Facebook