Nedavno sam u novinama naletio na intervju Matka Sršena, ''nagrađivanog pisca i kazališnog redatelja, a bio je i profesor glume i režije''. Tako piše u novinama. Intervju, naravno, nisam pročitao jer Večernjem listu principijelno ne dam ni lipe za takozvani Premium sadržaj. No i ono što je bilo ponuđeno kao mamac za čitatelja bilo je dostatno da zaključim kako nečitanjem Sršenovih mudrolija ništa ne propuštam.
Osebujni stavovi i izričaj našeg Predsjednika uspjeli su se probiti izvan domaćeg i susjedskog medijskog prostora. Uistinu, nema puno predsjednika, čak ni plemenskih poglavica na kugli zemaljskoj, koji su prostački kao Milanović izvrijeđali Ukrajinu, državu koja je djelomično okupirana od strane susjedne Rusije, koja je i dalje meta njezina velikodržavnog projekta, koja je u situaciji toliko sličnoj onoj kroz koju je prolazila Hrvatska prije tridesetak godina sa Srbijom, samo s mnogo jačim protivnikom.
Početkom 2015. još sam pokušava biti konstruktivan komentator tekuće društvenopolitičke zbilje pa sam, zgrožen viješću da se u Hrvatskoj tijekom 2014. rodilo najmanje djece otkako se takve statistike vode, napisao kolumnu Čemu sve ako nas ne bude. Očekujući valjda da se još uvijek može nešto promijeniti, kolumnu sam završio apelom: ''Sve u svemu, krajnji je trenutak da Hrvatska iznjedri politiku demografske obnove i počne je snažno provoditi u djelo. Jer, čemu sve ako nas sutra ne bude!?''