Zbog čega su praktički svi mediji prešutjeli vijest da je na jučerašnji dan 1991. godine Hrvatska iz New Yorka dobila vijest koja je tada u Zagrebu zvučala kao smrtna presuda. Vijeće sigurnosti UN-a jednoglasno je usvojilo Rezoluciju 713 i uvelo 'opći i potpuni embargo na sve isporuke oružja i vojne opreme Jugoslaviji'.

Još nepriznata, razoružana predajom oružja Teritorijalne obrane JNA godinu ranije i naoružana tek s nekoliko desetaka tisuća kalašnjikova, Republika Hrvatska stajala je pred slomom. Argumentacija rezolucije nije se skrivala: Jugoslavija je 'pozdravila' sjednicu pismom svoga predstavnika, a Vijeće je 'saslušalo izjavu ministra vanjskih poslova Jugoslavije'.

Taj ministar bio je Budimir Lončar, Hrvat iz Preka na Ugljanu.​

U tome je srž hrvatske gorčine prema njemu i tom danu. Embargo nije izglasan usprkos jugoslavenskoj vlasti, nego uz njezin formalni pristanak. Lončar je pred Vijećem govorio o Jugoslaviji koja je 'u sukobu sa samom sobom', o zajedničkoj nesreći i o tome da zemlja ne može sama riješiti krizu.

Tražio je međunarodnu pomoć i podupro embargo na oružje 'svim stranama'. U trenutku kada JNA i pobunjeni Srbi već presijecaju Hrvatsku, ruše Vukovar, Zadar i Dubrovnik, takav govor iz usta Hrvata na čelu savezne diplomacije nije zvučao kao diplomatska vještina, nego kao izjednačavanje agresora i žrtve.​

Dva dana kasnije, 27. rujna 1991., Vlada nacionalnog jedinstva Franje Gregurića to je i zapisala. Zaključak je bio oštar: Lončar 'kontinuirano zastupa politiku podjednake odgovornosti za jugoslavensku krizu, izjednačavajući agresore Republiku Srbiju i JA i napadnutu Republiku Hrvatsku'.

Takvi stavovi, rekla je Vlada, kulminirali su nastupom pred Vijećem sigurnosti. Hrvatska mu je odrekla pravo da nastupa u njezino ime i konstatirala da je, za razliku od drugih ministara iz Hrvatske, 'propustio izraziti lojalnost Hrvatskoj'.

To nije kasnija politička etiketa. To je službena ocjena hrvatske ratne vlade dok su granate padale na hrvatske gradove.​

Lončar nije bio slučajni činovnik. Karijeru je gradio u Titovoj obavještajnoj i diplomatskoj službi, od OZNE i UDBE do veleposlanstava u Jakarti, Bonnu i Washingtonu, i do 1991. ostao je integralni Jugoslaven po uvjerenju.

Zapad ga je smatrao 'svojim čovjekom' u Beogradu, uz Antu Markovića, u nadi da se federacija još može sačuvati.

Kad je Kina, iz načelnog otpora miješanju u unutarnje poslove, prijeteći vetom, oklijevala, pristajanje jugoslavenskih vlasti, Lončarov glas i pismo predstavnika SFRJ, poslužilo je kao ključni alibi.

Kineski ministar vanjskih poslova kasnije je objasnio da je Peking glasovao za rezoluciju zbog 'pristanka koji su izričito dale jugoslavenske vlasti'.

Lončar je kasnije tvrdio da je embargo trebao spriječiti JNA da kupi novo oružje u Moskvi, da je Tuđman znao za internacionalizaciju i da je on time zapravo pomogao Hrvatskoj.

Gregurić i ratna Vlada to su odbacili. JNA već je imala goleme zalihe, Hrvatska nije imala ništa usporedivo. Embargo je zaključao legalni uvoz onome tko je oružje tek trebao nabaviti, a ostavio slobodne ruke onome tko ga je već držao.

Već 1. listopada uslijedio je ultimatum, granatiranje Dubrovnika i stezanje obruča oko Vukovara. Kadijević je govorio o 'svrgavanju neofašističkih hrvatskih vlasti'.

Tuđman je 5. listopada pozvao narod na obranu. U hrvatskom kolektivnom pamćenju Lončarova uloga zato nije sitni diplomatski detalj. Jest Hrvat koji je u najtežem trenutku govorio u ime države koja je Hrvatsku napadala, izjednačavao krivnju i dao međunarodni pokriće mjeri koja je branitelje ostavila bez oružja.

To se naziva veleizdajom, ne zato što je bio Hrvat po krvi, nego zato što je, mogavši birati stranu, ostao na strani institucije koja je Hrvatsku htjela slomiti, umjesto na strani zemlje koja se tek rađala.

Hrvatska nije pala. Preživjela je zahvaljujući snalažljivosti, dijaspori i crnom tržištu oružja, preuzimanju vojarni i tvrdoglavoj odluci da se ne preda.

Ali cijena te jeseni ostaje zapisana i u arhivu UN-a i u zaključcima hrvatske Vlade: embargo je došao uz pristanak Hrvata koji je Jugoslaviju još smatrao svojom državom, a Hrvatsku tek jednom od zaraćenih strana.

Ivica Granić / Facebook

Share
0