Izgleda kao da nije bilo Domovinskoga rata, Hrvatskom vlada srpska nacionalna manjina isto kao u vrijeme jugokomunističke tvorevine - umjesto Dragosavaca, Baltića, Grčića sada vladaju isti samo nešto drukčijih prezimena.

Svu im potporu pružaju Milanovići, Josipovići ili Mesići i druga im bratija kojima je srce u Beogradu a ždrijelo u Zagrebu ili na Brijunima gdje je Rade Šerbedžija naslijedio Tita i kuka za "lepom državom Jugoslavijom u kojoj se živelo bolje nego sada", kako govori u beogradskom Ninu, naglašavajući  „da je on voleo taj narod".

Svima njima je komunistički zločinac Tito na prvome mjestu. To je onaj zločinac koji je upropastio milijun Hrvata, što pobio, što zatvarao, što protjerao u tuđinu. Taj isti Tito bi za svoju karijeru doživotnog predsjednika „tamnice naroda“ likvidirao i posljednjeg Hrvata! Oni čuvaju njegovo ime po glavnim trgovima Zagreba i Hrvatske. Oni troše milijarde kuna za svekolika davanja onima koji počiniše nebrojene zločine nad Hrvatima u Domovinskome ratu. Sve daju srpskim pobunjenicima koji su nakon zločina nad Hrvatima bježali glavom bez obzira.

Grade im stanove i razminiraju  prostore koje su oni sami minirali. Zemljom Hrvatskom slobodno vršljaju poznati srpski ratni zločinci kojima silovane Hrvatice i prebijani hrvatski logoraši ništa ne smiju.

Kada se posluša i pogleda što rade i kako se ponašaju, vidi se da oni očito mrze Hrvate,  narod kojim vladaju na svim područjima i elektronske i tiskovne promidžbe. Oni koji na sve načine žele krivotvoriti hrvatsku narodnu baštinu i povijest još uvijek udaraju istom mržnjom kao i u vrijeme ratnih zbivanja prvog i drugog domovinskog rata.

Predsjednik Republike još uvijek ratuje sa ustašama, koji su završili u Jazovci, Teznom, Maclju, Kočevskom rogu i Barbarinom rovu,  i to sa toljagama. Za Milanovića ne predstavlja nikakav autoritet Katolička Crkva u Hrvata, niti međudržavni ugovor s Vatikanom.

U posljednje vrijeme oni forsiraju nekakvo postavljanje nekakvih ploča po Hrvatskoj na srbijanskome jeziku kojim hrvatski Srbi nikada nisu govorili. Iako je i u Ustavu bivše SRH pisalo kako je hrvatski jezik zajednički Hrvatima i Srbima, sada se ćirilica i srpski jezik  forsiraju od Vukovara do Udbine. Unosi se srbijanska ekavica i ćirilica kojom hrvatski Srbi nikada u Hrvatskoj nisu govorili. Oni su posrbljeni hrvatski katolici u vrijeme turskoga carstva zbog pravoslavlja na koje su rađe prelazili nego na islam i tako su se odnarodili u Srbe.

Hrvatski znanstvenici te procese moraju dokazati a ne slijepo slijediti antihrvatske teze smišljene u Beogradu.

Mate Ćavar