Uz osamdesetu obljetnicu rođenja vrsnoga dubrovačkog pjesnika

Ima stihova koji se ne bi smjeli roditi i, začudo, to su većinom krotka, zakonita djeca. Plodovi bjesomučne ljubavi i ukradenog užitka sastaju se – u carstvu poezije – kao gospodari i tirani. Ja se klanjam pred tim rijetkim izopćenicima iz suvremenog uglađenog svijeta.

Dubravko Skurla, 4. rujna 1951.

Mnogo je zaboravljenih hrvatskih pisaca. Posebno onih koje je ubila komunistička vlast. No, u današnjoj demokratskoj Hrvatskoj ne bi se smjelo nastaviti tim putem. Srećom, Ivan Bošković to zna pa je na stranicama Hrvatskog fokusa progovorio o Dubravku Skurli, prerano skončanom hrvatskom pjesniku.

Početkom rujna 2013. navršava se osamdeset godina od rođenja vrsnoga dubrovačkog pjesnika Dubravka Skurle. Dubravko Dubo Skurla rođen je u Preku kraj Zadra 4. rujna 1933. Školovanje započeto u Hvaru, gdje je upisao osnovnu školu, nastavio je u Makarskoj, da bi se konačno skrasio u Dubrovniku, gradu u kojem je završio i gimnaziju. Godine 1952. upisao je studij ruskoga i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uslijed duševne bolesti, počinio je samoubojstvo u bolnici na Rebru u Zagrebu, 10. svibnja 1957. Pokopan je u Dubrovniku na groblju Sv. Križa.

Pisanjem se počeo baviti u dobi od trinaest godina. Čitatelju se često obraćao gotovo nedohvatljivim stihovima u kojima se očitovala zrelost, nesvojstvena tako mladom čovjeku. Bavio se i prevođenjem s ruskoga i engleskog jezika. Za života je objavio više pjesama po brojnim dnevnicima i časopisima, no, objavljivanje vlastite zbirke nažalost nije doživio.

Prvi izbor Skurlinih pjesama, naslovljen prema jednoj Skurlinoj pjesmi, "Dvije obale", objavljen je 1967. u izdanju Matice hrvatske u Splitu. Izbor je priredio književnik i glazbenik Ivan Bošković, a opremu i likovne ilustracije izradio je tada mladi hrvatski slikar Tomislav Ciko. Tri godine kasnije, 1970., poznati hrvatski pjesnik, akademik Slavko Mihalić priredio je u izdanju Nakladnoga zavoda Matice hrvatske u Zagrebu drugi izbor Skurlinih stihova te ga je nazvao "Kameni brid", kako se trebala zvati Skurlina knjiga, koju je za života namjeravao objaviti u izdanju zagrebačkog Lykosa. Taj drugi izbor nosi potpis Dubravko Škurla jer je sam pjesnik za života tvrdio da su se njegovi predci tako prezivali te je čak razmišljao o promjeni prezimena. No, koliko je danas poznato to nikada službeno nije zatražio. Godine 1993., u povodu šezdesete obljetnice pjesnikova rođenja, Matica hrvatska u Splitu objavila je dio dnevničkih bilješki Dubravka Skurle, pod zajedničkim naslovom "Zapisi". Priređivač je ponovno bio Ivan Bošković. Konačno, u svibnju 2011., u izdanju Stajer Grafa iz Zagreba, objavljen je treći izbor pjesama, koji je priredio mladi zagrebački pjesnik i književni kritičar Davor Šalat. Ovaj izbor ponovno nosi potpis Dubravko Škurla te je nazvan prema jednoj od najpoznatijih Skurlinih pjesama "Sunce je zašlo, ali još će pasti". Iste godine, u sklopu projekta www.pjesnici-ane-horvat.net objavljen je četvrti izbor iz ostavštine dubrovačkog pjesničkog genija, pod nazivom "Kćeri umora, zoro s krizantemom", također potpisan inačicom Škurla.

Iako su Skurlini stihovi objavljeni u brojnim dnevnicima i časopisima te su uvršteni u više pjesničkih antologija i prevedeni na nekoliko svjetskih jezika, iako je Skurla svojim stihovima dotaknuo i potaknuo druge umjetnike, primjerice akademika maestra Rubena Radicu, koji je u dva navrata uglazbio Skurline stihove (1981. i 2010.) ili pak Branka Hećimovića, Trpimira Macana, Sonju Manojlović, Luka Paljetka i druge, koji su pisali o njegovom životu i djelu, ipak ni danas, punih pedeset i šest godina od pjesnikove prerane smrti ti stihovi nisu sustavnije obrađeni te odgovarajuće vrjednovani pa se postavlja pitanje kada će naši stručnjaci, ali i šira javnost prepoznati Dubravka Skurlu i njegove radove te ga napokon postaviti na ono mjesto u povijesti hrvatske književnosti koje on s pravom zaslužuje?!

M. E.