On će se danas pokloniti partizanskim zločincima, a već sutra pjevati ustaške pjesme. Bez problema će ujutro podržati radničke štrajkove, a poslijepodne ručati sa poslodavcima koji ugnjetavaju radnike. Njemu nije problem pokloniti se u džamiji, sinagogi, pravoslavnom hramu ili katoličkoj crkvi, a već sutra podržati zahtjev građanskih inicijativa za oporezivanje religijskih zajednica ili za zabranu crkvenih zvona. Nema te ideologije, vjere ili političke platforme koja će se ispriječiti između njega i vlasti.

Opis je ovo ne samo jedne politike već osobnosti iz kojeg teško možemo zaključiti radi li se o Stipi Mesiću ili Milanu Bandiću. Politika je to koja u srži nema politike, strategija čekanja i vrebanja prilike, politika koja svoje pravo naličje pokazuje tek kada nema materijalnog i hijerarhijskog položaja za koji bi se vrijedilo boriti. Pritom ne pokazuje pravo naličje političke ideologije već osobni, često obiteljski uvjetovan, instinkt patološke netrpeljivosti prema drugom i drugačijem.

Milan Bandić nema vjere i nacije, nikada nismo vidjeli niti čuli njegovo potpuno svjetonazorsko opredjeljenje. Bandić je trenutno na stepenici političke evolucije na kojoj je bio Stipe Mesić dok je obnašao dužnosti ratnog predsjednika vlade i sabora. Tek pošto je postao predsjednik Mesić je pokazao svoje pravo svjetonazorsko, civilizacijsko i političko lice. Sve do tada Mesić je pažljivo u javnosti balansirao svoju suštinsku jugoslavensku političku prirodu i zasluge iz vremena osamostaljenja Republike Hrvatske. Igrajući na kartu ratnih zasluga Mesić je na izborima 2000. maksimalno iskoristio zbunjenost HDZ-ovih birača i pobijedio upravo zahvaljujući tim glasovima.

Iza Milana Bandića već je jedna predsjednička utrka. U toj utrci prometnu se, uslijed potpunog nereda na političkoj desnici, u predsjedničkog kandidata nacionalne i kršćanske političke grupacije. Kao što je nekada Mesić bez problema znao podići desnom biračkom tijelu tako i Bandić, kako bi osigurao broj desnih glasova, bez sukoba savjesti hodočasti u Mariju Bistricu, stišće ruke braniteljima i kleči na Tuđmanovu grobu. Već sutra, kako ga se drugovi ne bi potpuno odrekli, sponzorira Dane balkanske ljubavi i ponosno nosi broš Josipa Broza Tita. Najveća ostavština Stipe Mesića upravo je Milan Bandić, njegov najbolji učenik.

Poslije kraha na predsjedničkim izborima mnogi su predviđali potpunu političku propast Milana Bandića. Međutim, Bandić je kao i Stipe Mesić igrač na duge staze, kao što smo već kazali, strpljivo vreba svoju priliku. Kada su ga već svi bili otpisali izronio je i ponovno osvojio fotelju zagrebačkog gradonačelnika.

Može li Milan Bandić kao i Stipe Mesić do izborne pobjede glasovima ljevice i desnice?

Da bi se ponovio slučaj prolaska Milana Bandića kao premijerskog ili predsjedničkog kandidata mora se posložiti nekoliko stvari kao u slučaju Stipe Mesića. Prvo na političkoj desnici mora vladati potpuni kaos kao 2000. Druga važna stvar je da politička ljevica nema snažnog kandidata te da Bandića prepozna kao svog kandidata, kao što se to dogodilo 2000. kada je Budiša bio službeni kandidat, a ljevica prepoznala Mesića kao svog kandidata.

Bandić u srazu sa Josipovićem na narednim predsjedničkim izborima teško ima bilo kakvih izgleda za pobjedu, ali prilika mu se otvara već na narednim parlamentarnim izborima. Milanovićeva vlada bila je zrela za pad već nakon prve godine mandata, a do kraja mandata biti će zrela za progon iz zemlje. Milanović kao premijer i predsjednik SDP-a, iako prezren u javnosti, krenuti će u utrku za novi mandat. Tu na scenu stupa Bandić koji bi kao i Stipe Mesić trebao biti rezervna opcija ljevice, a u stvari prvi izbor. Bandić bi mogao kao Mesić zahvatiti dio desnih glasova kao i na predsjedničkim izborima i uz potporu ljevice prokrčiti put prema Banskim dvorima.

Intenzivni susreti Bandića i Josipovića u posljednje vrijeme u javnosti govore više od tisuća izjava. Javna je tajna kako Milanović i Josipović nisu u najboljim odnosima te kako Josipović radi brojne kombinacije  ne bi li postavio „svog“ čovjeka u Banske dvore. Raspon kalkulacija proteže se od Nikice Gabrića do vlade stručnjaka, samo da nije desna i demokršćanska. S Bandićem se Josipoviću otvaraju nova područja djelovanja. Samo ako se prije toga Milanović ne poigra sa Josipovićevom foteljom, a narod sa Bandićevim metamorfozama.

Željko Primorac