U Hrvatskom tjedniku od 8. kolovoza 2013., br. 463., str. 14.-15., novinarka Hrvatskog tjednika Andrea Černivec intervjuirala je Damira Kajina. U spomenutom intervjuu, Kajin je ponovio većinu svojih stajališta, dok je neka, široj javnosti manje poznata, dodatno naglasio.

Kajinova tvrdnja kako je najpopularniji hrvatski pjevač Marko Perković Thompson “rodonačelnik” fašističke ideologije (str. 14.) ni na koji način nije nova. Spomenutu tvrdnju Kajin je često iznosio, pa je ova njegova izjava tek dokaz njegove dosljednosti po pitanju stava prema Thompsonu. Doduše, drugo je pitanje što misli o Thompsonovoj publici koja predstavlja, ako ne većinski, onda, u svakom slučaju, znatan dio hrvatskog korpusa u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te dijaspori. Na ovo pitanje moguće je neizravno odgovoriti sagledavanjem ostalih Kajinovih izjava u spomenutom intervjuu.

Prelazeći s teme Thompsona na temu Domovinskog rata, Kajin je o vojno-redarstvenoj operaciji Oluja izrekao slijedeće: “Znamo da prije Oluje prostor Krajine napušta preko 100 tisuća građana toga prostora temeljem dogovorne politike između Zagreba i Beograda.” (str. 15.) I prije ovog intervjua, za Kajina je bilo poznato da izraziti kritičar prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. To samo po sebi ne bi bilo sporno, da su Kajinove kritike činjenično utemeljene i logički uobličene. Kritika politike pokojnog dr. Tuđmana je jedno, ali je Kajinova navedena tvrdnja kako je Oluji prethodio egzodus lokalnog srpskog stanovništva, koji se dogodio zbog “dogovorne politike između Zagreba i Beograda” nešto sasvim drugo.

Ukoliko je Oluja, ključna operacija Domovinskog rata, koja je radikalno izmijenila postojeći odnos snaga ne samo na teritoriju Republike Hrvatske, nego i u susjednoj BiH, zapravo tek posljedica “dogovorne politike između Zagreba i Beograda”, kako to tvrdi Kajin, onda svi ratni sukobi na području bivše Jugoslavije poprimaju sasvim drugačije značenje. Zbog svih stradalih i goleme materijalne štete, Kajin bi trebao, ukoliko pouzdano zna o postojanju “dogovorne politike između Zagreba i Beograda”, o njezinom karakteru, tijeku i ciljevima obavijestiti hrvatsku i međunarodnu javnost.

Umjesto toga, Kajin je, kao da je zaboravio na ranije izrečenu tvrdnju o “dogovornoj politici”, nedugo zatim izjavio: “Ustanak pobunjenih Srba trebalo je ugušiti i to je bila apsolutna legitimna odluka hrvatske vlasti jer niti jedna država ne bi tolerirala okupaciju trećine zemlje, pa nije mogla ni ondašnja Vlada Franje Tuđmana. Ono što se nije smjelo dogoditi su sporadični zločini s hrvatske strane koje nitko ne može osporiti, kao i paleže i pljačke koji su se dogodili nakon Oluje i koja je kompromitirala legitimnu oslobodilačku operaciju.” (str. 15.)

Prema (drugoj) Kajinovoj izjavi u spomenutom intervjuu, Oluja je kompromitirana zbog “sporadičnih zločina s hrvatske strane” koji su uslijedili nakon njezinog završetka, a ne, kako je prethodno izjavio, zbog toga što je Oluja posljedica “dogovorne politike između Zagreba i Beograda”. Dakle, smisao druge Kajinove izjave, u kojoj se kao ključna negativnost tadašnje hrvatske politike naglašavaju “sporadični zločini s hrvatske strane”, logički demantira prvu Kajinovu izjavu, prema kojoj je karakter čitave Oluje upitan, jer je (i) ona uzrokovana “dogovornom politikom između Zagreba i Beograda”. U drugoj Kajinovoj izjavi, glede Oluje sporno je razdoblje nakon njezinog završetka, a ne razdoblje koje joj je (vremenski i uzročno) prethodilo.

Osim glede karaktera Oluje, Kajin je u logičku kontradikciju došao i glede teme položaja Srba u Hrvatskoj. Na Černivečinu tvrdnju kako “(…) i u vladajućoj koaliciji jako je puno onih koji grčevito brane srpske interese”, Kajin je, pokušavajući je demantirati, izrekao nešto sasvim suprotno: “U ovoj Vladi sigurno ima nekolicina ministara koji su srpskog podrijetla, ali oni su hrvatski građani i ne vidim zašto bi to nekome bilo sporno, kada nije bila sporna ni otvorena suradnja HDZ-a i SDSS-a ili pokušaj Tuđmana da ‘pronađe’ nekog partnera i sa srpske strane tamo ratnih 90-ih godina. Ne vidim u čemu je problem.” (str. 15.)

Navedena Kajinova izjava o “nekolicini hrvatskih ministara srpskog podrijetla” ni na koji način nije niti odgovor niti demantij Černivečine tvrnje da je “(…) i u vladajućoj koaliciji jako puno onih koji grčevito brane srpske interese”. Novinarka Černivec govorila je o ministrima u trenutnoj Vladi Republike Hrvatske koji, prema njezinom mišljenju, “grčevito brane srpske interese”, ne ulazeći pri tome u pitanje njihovog porijekla. Uostalom, sam Kajin je s tvrdnjom o “dogovornoj politici između Zagreba i Beograda” implicirao kako su se u vrijeme Oluje politike Zagreba i Beograda preklapale, pa, prema tome, porijeklo određenog ministra nije prepreka za politiku koju provodi. (Tvrdnjom o “dogovornoj politici” Kajin je implicirao kako su hrvatski ministri provodili politiku Beograda, a srbijanski ministri politiku Zagreba.)

No, osim zbog navedenog, Kajinov odgovor dodatno je značajan zato što je u svojoj želji da demantira Černivečinu tvrdnju da je “i u vladajućoj koaliciji jako puno onih koji grčevito brane srpske interese”, još jednom demantirao sebe. Odgovarajući logički suprotno od onoga što je izjavila novinarka Černivec, Kajin je, uz ostalo, naglasio kako je “ratnih 90-ih godina” dr. Tuđman pokušao “‘pronaći’ nekog partnera i sa srpske strane”. Slično kao i glede ključnog razloga zbog kojeg je Oluja, prema njegovom mišljenju, kompromitirana, i u ovoj izjavi je do izražaja došla Kajinova logika. Tvrdnja kako je dr. Tuđman pokušao “‘pronaći’ nekog partnera i sa srpske strane” suprotna je tezi o “dogovornoj politici između Zagreba i Beograda” koja je prethodila Oluji, jer implicira kako dr. Tuđman u svom pokušaju traženja “partnera i sa srpske strane” nije uspio. Štoviše, fraza “pokušaj pronalaska partnera i sa srpske strane” ukazuje na (činjenično točnu) okolnost kako je dr. Tuđman u cilju sprječavanja i(li) zaustavljanja rata tražio “partnera” (odnosno, sugovornika) “i na srpskoj strani”, kao što je, što Kajin nije naveo, “partnera” (odnosno, sugovornika) tražio i na bošnjačkoj.

Vezano uz Oluju, nije nevažna ni Kajinova izjava kako ljudi “na tom prostoru SAO Krajine” teško žive. Tek na kritiku novinarke Černivec kako “to nije prostor SAO Krajine, nego je to bila tzv. SAO Krajina na prostoru Hrvatske, na kojem je do srpske agresije živjelo hrvatsko stanovništvo”, Kajin se ispravio i izjavio: “Da, točno, tzv. SAO Krajine.” (str. 15.) Pitanje je bi li se ispravio da ga novinarka Černivec nije upozorila na njegov lapsus. Odnosno, pitanje je – radi li se o lapsusu.

Sumirajući Kajinove izjave u kojima je pokušao objasniti zbog čega se protivi Tuđmanovoj politici, do izražaja dolazi Kajinova potpuna neprincipijelnost i sukob s osnovnim zakonima logike. S obzirom na činjenicu da se svaka ideologija, bila ona Thompsonova ili Kajina, manifestira u konkretnim situacijama u kojima se traži njezina potvrda u stvarnosti, ključno je postaviti pitanje u kojem su međusobnom odnosu ta ideologija s jedne strane, te principi i logika s druge strane. Preciznije rečeno, za razliku od Marka Perkovića Thompsona, kojeg i ovom prilikom napada, optužujući ga za “fašizam”, Kajin je u jednom jedinom intervjuu – pod uvjetom da je on vjerodostojno prenesen – nekoliko puta demantirao samoga sebe, a time, posredno, i ideologiju koju promiče. Suprotno Kajinu, Thompson je od trenutka kada je hrvatskoj javnosti postao poznat s pjesmom Bojna Čavoglave ostao dosljedan ne samo na svjetonazorskim, nego i na načelnim pitanjima.

Iz tog razloga, očito je kako je ideološka dosljednost Kajina, koja je jasna i neupitna, moguća jedino nauštrb osnovnih logičkih, te u konačnici i moralnih, principa. Svojim izjava u spomenutom intervjuu Kajin je to samo potvrdio.

Vladimir Šumanović / Hrvatski tjednik