Unošenjem odredbe o nezastarijevanju političkih ubojstva u Ustav ne bi se samo relativizirali i prešutjeli komunistički zločini, nego bi ta odredba otvorila široki put za progon svih hrvatskih branitelja, a u njoj bi se pronašla i mogućnost da se Hrvatima sudi za pobunu protiv bivše Jugoslavije

Nasilno uvođenje srpskoga jezika i ćirilice u Vukovar te pokušaj zaštite komunističkih zločina, izigravanje europskoga uhidbenog naloga i izbjegavanje suočavanja s grozomornom polustoljetnom komunističkom prošlošću, možda se čini kako su naoko nepovezani događaji. Međutim, nedostatak solidarnosti sadašnje vlasti sa stradalnicima vukovarske tragedije tijekom srpske i jugoslavenske agresije na Hrvatsku može biti razumljiv samo iz  jugokominističke koncepcije državne vlasti. Ponajprije je upitan broj pripadnika srpske manjine koja doista živi u Vukovaru da bi se mogao provesti zakon koji propisuje primjenu zakona o dvojezičnosti.

Naime, znatan broj Srba u Vukovar tek dolazi iz Srbije organiziranim autobusima na izbore pa se oni u stvarnosti ne mogu voditi kao vukovarski građani, a još manje mogu u brojidbi pučanstva podizati udio srpske manjine, kako bi se Vukovar pretvorio u srpsko političko uporište, na čemu očito inzistira Milorad Pupovac. Njegove naloge po cijenu duševnoga pa i fizičkog nasilja nad Vukovarcima provodi sadašnja hrvatska vlast, koja opravdanje za svoj pothvat pronalazi u navodnoj primjeni zakona, dok istodobno, kad su u pitanju komunistički zločini i zločinci izbjegava primijeniti europski zakon koji je ulaskom Hrvatske u Europsku uniju i u njoj postao punovažeći. Valja podsjetiti, kako su nekorektne i optužbe pojedinih ministara o tomu da je zakon o dvojezičnosti izglasovala HDZ-ova koalicija. Kao da je to bitno za rješenje vukovarskoga problema? Njima se onda s pravom može odgovoriti kako je Račanova vlast udio manjine u pučanstvu određenoga grada za primjenu dvojezičnosti s 50 posto smanjila na 33 posto, čime je već unaprijed programirala kaos u Vukovaru.

Sa stajališta sadašnje hrvatske vlasti Vukovar je očito izabran kao strateška točka za regionalno približavanje Hrvatske Srbiji, dok je istodobno sa srbijanske strane taktikom posrednoga nastupanja Vukovar ponovno postao ključna točka za širenje velikosrpske politike u Hrvatsku. Ako bi događaji u Vukovaru možebitno eskalirali u nasilje, što očito priželjkuju ekstremniji dijelovi jugokomunističke politike u Hrvatskoj, to bi mogao biti povod za njihov obračun s hrvatskim braniteljima, a u konačnici i sa svim pristašama politike hrvatske državne neovisnosti. Time bi bila zaliječena njihova višegodišnja frustracija zbog stvaranja nezavisne hrvatske države, a ujedno bi im se pružila i prigoda da postupno trasiraju put za otvaranje unutarhrvatskoga sukoba, koji je na sličan način prije šezdesetak godina smrtno presudio hrvatskoj državi.

Kad su pak u pitanju zaštita komunističkih zločina i zločinaca, što je zbog donošenja prijepornoga zakona opravdano hrvatskim vlastima prigovorila povjerenica Viviane Reding, iz Josipovićevih izjava o primjeni europskoga uhidbenog naloga može se tek iščitati nastavak političkog muljanja, iza kojeg se nastoji prikriti otvorena zaštita jednoga zločinačkoga i totalitarnog režima, čije žrtve i danas neotkrivene leže po mnogim masovnim grobištima u Austriji, Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i Vojvodini. Tvrdnjom kako je samo "važno da ne budemo prepoznati kao zemlja koja štiti zločince", Josipović je i nesvjesno otkrio kako je bit njegove politike zapravo vješto prikrivanje komunističkih zločina, a ne njihovo otkrivanje i suočavanje s jednim sustavom, koji je šutnjom i zastrašivanjem pola stoljeća, ne samo prikrivao svoja zlodjela, nego ih cijelo to vrijeme i dalje činio.

Pokušaji pak da se ustavnim promjenama regulira pitanje komunističkih zločina, samo su još jedno fiškalsko zavaravanje javnosti, poput svojedobna unošenja ustavne odredbe o nezastarijevanju pljačke u pretvorbi i privatizaciji, čime je, zapravo, ustavno tek opravdana polustoljetna jugokomunistička pljačka cjelokupna hrvatskoga naroda. Budući da Josipović ne govori o sankcioniranju komunističkih, nego tek politički motiviranih ubojstva, on očito s jedne strane izbjegava njihovu javnu osudu, a s druge ne želi priznati razliku između totalitarne, jugoslavenske komunističke države, koja je, usput rečeno pola stoljeća Hrvatsku držala okupiranom, od demokratskom voljom hrvatskoga naroda na referendumu ustrojene suverene hrvatske države. Uostalom, nitko normalan ne može biti protiv osude počinitelja svakoga kaznenog djela, a pogotovo zlodjela kojim se oduzima nedužan ljudski život, što Ivo Josipović kao pravnik dobro zna, kao i to što zna da je komunistička SFRJ bila sazdana na masovnim leševima hrvatskoga naroda. Kad bi se radilo samo o osobnoj simpatiji prema komunističkim zlodjelima, ona bi se mogla svrstati među patološke ljudske zanimljivosti, nu kad se radi o stajalištu predsjednika jedne države, onda to ima dalekosežne političke i pravne posljedice.

Možebitnim unošenjem odredbe o nezastarijevanju političkih ubojstva u Ustav Republike Hrvatske, ne bi se samo relativizirali i prešutjeli komunistički zločini, nego bi ta odredba, poput one o nezastarijevanju pljačke u privatizaciji i pretvorbi, otvorila široki put za progon svih hrvatskih branitelja. Naime, u tako široko postavljenoj ustavnoj odredbi sigurno bi se, zbog žilavosti jugokomunizma, pronašla mogućnost da se Hrvatima sudi za pobunu protiv Jugoslavije, na čemu su svojedobno inzistirali vrh JNA i neki dužnosnici jugoslavenske komunističke vlasti. Sve zločine treba sankcionirati, nu zbog zdravlja hrvatskoga društva komunistički režim treba javno raskrinkati o osuditi, a Jugoslaviju kao nasilnu, zločinačku i umjetnu tvorevinu zauvijek odbaciti.

Mate Kovačević