Predrag Matvejević intelektualac je svjetskog glasa. Rado je viđen gost najprestižnijih svjetskih sveučilišta i intelektualnih krugova. Kao intelektualac, po ocu Ukrajinac, po majci Hrvat, a po vlastitom izboru Jugoslaven, Matvejević se kako sam ističe osjeća kao da je u prostoru između azila i egzila.

U intervju danom Branimiru Pofuku u Večernjem listu od 7. rujna, Matvejević se još jednom okomio na razularene nacionalizme sa Balkana. I kao mnogi „intelektualci“ sa ovih prostora Matvejević ratovima na prostoru bivše države, pojmu nacije i borbe za samostalnost pristupa sa intelektualnih visova. Dok njegova hladna intelektualna logika gleda svijet kao prostor zajedništva, suradnje i domovine čovječanstva, nepostojanje osjećaja pripadnosti naciji sprečava ga da emotivno doživi stradanje Hrvatskog naroda u Domovinskom ratu. Kao što nekada emocije bez intelekta sprečavaju čovjeka da racionalno rasudi zbivanja, tako i intelekt bez emocija od čovjeka radi intelektualnog nomada kojemu niti jedan dio svijeta nije dovoljno dobar. Lutajući svjetskim bespućima u potrazi za prostorima otvorenijim i slobodnijim Matvejević se uvijek iznova vraćao tjeskobno u zemlju u kojoj je odrastao. Čuvajući prijateljstva u Ljubljani, Skoplju, Prištini, Podgorici i Sarajevu, Matvejević je kako sam ističe pokušao spasiti stanovite vrijednosti koje smo zajedno nastojali steći ili doseći. Pogađate, Matvejeviće vrijednosti sadržane su pojmu Jugoslavije i jugoslavenstva za koju se Matvejević nadao da ćemo uspjeti spasiti zajednicu barem kao neku vrstu konfederacije.

Svojim izjavama u Večernjem listu Matvejević je ipak potvrdio kako se iz kozmopolitizma spustio na „prizemniju razinu“ potrage za domovinom, kutkom za koji bi osjećao kako mu pripada prema nekim kulturološkim i emocionalnim vezama. Taj kutak za Matvejevića nikako ne može biti Hrvatska, Srbija, BiH, Crna Gora, Slovenija ili Makedonija, za njega domovina može biti jedino Jugoslavija, sačinjena od navedenih država.

Matvejević nije niti primijetio kako se svojim izjavama iz građanina svijeta, slobodnih pogleda i načela prometnuo u okorjelog jugoslavenskog nacionalistu. Pritom je kompromitirao samog sebe kao komentatora bilo kakvih društvenih događanja u Hrvatskoj, jer je zagovarajući Jugoslaviju njene vrijednosti pozicionirao kao civilizacijski uspješnije i naprednije od vrijednosti koje predstavlja Republika Hrvatska i njeni razulareni nacionalizam.

Kao i mnogi prije njega, a nastavit će mnogi poslije njega,  i Predrag Matvejević upao je u zamku komentiranja svijeta i zagovaranja univerzalnih vrijednosti, a da pritom ne razumje naciju, niti ima osjećaj pripadnosti naciji (jer jugoslavenska nacija je politički eksperiment iz Versaillesa). Kako bi kroz naciju ipak došao do civilizacijskog univerzuma, manja je šteta, po Matvejeviću, identificirati se kao Jugoslaven nego kao Hrvat. Jugoslavenstvo je za stupanj više kozmopolitsko, multietničko i u konačnici bliže konačnom cilju globaliziranog svijeta.

Demokratsko je pravo Predraga Matvejevića zastupati i iznositi vlastita stajališta o naciji, svijetu, kulturi i povijesti. Međutim, kao humanist trebao bi znati kako svoja stajališta ne smije nametati kao neupitne istine i tvrditi kako su ona polazišta za sve daljnje rasprave, a sve ostalo razulareni nacionalizmi. Svaki čovjek ima pravo smatrati se pripadnikom određene nacije, zastupati kulturne, povijesne, lingvističke i tradicijske vrijednosti nacije kojoj pripada. Samo okorjeli nacionalist ili totalitarist može negirati takva prava pripadniku određenog naroda. Gospodine Matvejeviću, smatrate li se vi jugoslavenskim nacionalistom?

Željko Primorac