Jedan izgubljeni život je strašno, a više od tisuću izgubljenih života u napadu kemijskim naoružanjem u Siriji je,svakako, više nego strahota. S pravom su se uznemirili svi, od zapada do istoka, pa sve do Amerike.

Žurno su se sastajali, više nego ikada po pitanju Sirije, prekidali su svoje godišnje odmore i državničke posjete i sazivali sastanke a narod čeka i očekuje...dok se istovremeno u Siriji i   dalje gine.

Inače u Siriji  je do sada živote izgubilo više od sto tisuća ljudi, ali zbog tolikog broja mrtvih nije zamjetna uznemirenost u svijetu, jer su oni poginuli klasičnim naoružanjem, puškama, strojnicama,granatama, kao i od posljedica ranjavanja i neadekvatnog medicinskog zbrinjavanja. Zar se onda može povjerovati da će netko zaista zaustaviti rat zbog ubijanja?

Očito, ubijanje ovim konvencionalnim naoružanjem, dozvoljenim ženevskom ili nekom drugom konvencijom, nije zabranjeno. Zaustavit će rat i ubijanja kad bude odgovaralo jednima i drugima, time ne mislim na režim i oporbu u Siriji, nego na istok i zapad svijeta.

Američki predsjednik Obama je objavio rat Siriji, jer je Asad prešao, njemu zacrtanu crvenu liniju. Stoga je bilo pitanje sata kada će dati naredbu pa će projektili lansirani s američkih ratnih brodova u sredozemnom moru biti ispaljeni prema Siriji. Ratni zrakoplovi na tim istim brodovima,  u punom stanju bojeve pripravnosti, bili su jasan znak da rat samo što nije počeo.

Francuzi su nevoljko pristali. Britanci i ostatak Europe su rekli – NE. Turska sve otvorenije navija da već jednom počine dugo očekivana vojna akcija. Svatko iz svog kuta, i zbog svojih osobnih interesa. S druge strane, Rusije se "diže na  zadnje noge" i prijeti svima, osobito Amerikancima,  da su posljedice takvog eventualnog napada više nego opasne po čitavu regiji i šire, te da nema dokaza o korištenju kemijskog naoružanja.

Tu su Amerikanci poučeni iskustvom Iraka stali, i krenulo se u proces dokazivanja uporabe kemijskog naoružanja, znajući unaprijed da će i nakon  dokazivanja  uporabe tog oružja stanje ostati nepromijenjeno - Rusi će se raspitivati o dokazima i odgovornosti za napad, što je teže dokazivo, te će na taj način onemogućiti (barem za sada) napad na Siriju.

Kako američki predsjednik Obama ne bi bio u vrlo neugodnoj situaciji, kako u samoj Americi, tako  i u ostatku svijeta, jer radi spašavanja svog obraza, svoje vladajuće stranke, kao i obraza svjetskih čelnika koji su ga osobno podržali, u cijelu su se situaciju ponovo  umiješali Rusi, ponudivši prijedlog za predaju kemijskog naoružanja i njegovog potpunog uništenja.

Uslijedio je sastanak i dogovor Kerry i Lavrov.  Zanimljivo je da svaki od njih, nakon postizanja dogovora, sa svoje strane izjavljuje kako su baš oni pobijedili. Amerikanci smatraju da je najava rata bila pritisak na Siriju da preda oružje, Rusija se smatra pobjednikom  jer je spriječila napad na Siriju, a sam Asad, pristajući na predaju kemijskog naoružanja, tvrdi da je pobjednik jer je izbjegao američki napad.

Takvim Asadovim postupkom  nameće se pitanje: zar predaja kemijskog naoružanja od strane sirijskog režima nije ujedno i priznanje za korištenje tog istog naoružanja jer je dokazano da je ono bilo korišteno korišteno?

Međutim, kako su i Rusi i Amerikanci u taj sporazum zaboravili staviti točku tog po kojoj su i sirijski pobunjenici dužni predati kemijsko naoružanje, jer u protivnom pitanje kemijskog naoružanja nije u potpunosti riješeno

Ukoliko sirijski pobunjenici nemaju takvu vrstu naoružanja, znači da samo Asadov režim takvo što posjeduje i koristi, pa se stoga uistinu nameće zaključak da su jedino oni prešli tu crvenu liniju, što bi trebalo bez oklijevanja sankcionirati u skladu sa međunarodnim  konvencijama.

Istovremeno,  u Siriji se ratuje nesmanjenom žestinom i jednakim prosjekom dnevno se gine, bez obzira što se u borbama koristi samo dopušteno konvencionalno naoružanje!

Amerika je neodlučna, pokušavajući odabrati između dva, za nju neprihvatljiva partnera. Asada više ne žele a mogućom promjenom vlasti na vlast dolaze mogući neprijatelj, jer sirijsku pobunjeničku oporbu čini „šaroliko društvo“, poput onog egipatskog.

Rusija je odlučna.  Njima je Sirija posljednja baza na Bliskom istoku. Eventualnim gubitkom Sirije, Rusija gubi sve pozicije u tom dijelu svijeta, pa stoga, uz potporu Kine, koristi sve slabosti SAD-a, kao  i neraspoloženje prema SAD-u u islamskom svijetu.

Međutim i Rusi su potpuno svjesni kako je podrška Asadu vrlo teška misija, jer većina zemalja svijeta više ne želi Asada a upitno je koliki broj Sirijaca  htjelo Asada nakon ovakvog rata.

Upravo  iz ovih razloga rat se i dalje nastavlja  isključivo konvencionalnim naoružanjem. Brojati više i ne moramo. Što je Sirijaca svakim danom sve manje i manje, nikoga više ne zanima.  Sam Asad  je ovih dana izjavio  da njemu osobno ne smeta što će u budućnosti biti predsjednik Sirije sa 10-15 milijuna ljudi, umjesto ranijih 22 milijuna.

Na žalost, bitno je samo kakvom je vrstom naoružanja došlo do smanjena broja stanovnika!

Bože,oprosti im, i unatoč tome što jako dobro znaju što rade!

Jean Chedid

Jean Chedid je etnički Libanonac - kršćanin, koji ekskluzivno za HRsvijet komentira događanja u Siriji.

Vezani članci:

-Jean Chedid: Je li i BiH potencijalni sirijski barut?

-Jean Chedid: Paradoksi politike - Kršćani u grotlu sirijske revolucije