Ako europske sankcije otvore pitanje pristupa Hrvatske Schengenskoj zoni, to će Hrvatsku približiti Balkanu, čime bi, osim približavanja Srbiji, bio i zanemaren interes EU oko izgradnje Pelješkoga mosta, jer on tada ne bi mogao imati svrhu za povezivanje razdvojena europskoga teritorija

Kult laganja što su ga kao vrijednost u javno djelovanje uveli komunisti nasilnim zauzimanjem vlasti 1945. došao je na naplatu u vrlo nezgodnu trenutku za Hrvatsku. Nije samo riječ o gubitku financijskih sredstava, koje smo kao nova članica EU možebitno mogli povući iz t. zv. europskih fondova, nego se ponajprije radi o gubitku vjerodostojnosti države, koja je tu prigodu mogla iskoristiti za učvršćivanje vlastitoga međunarodnog ugleda, čime bi ojačala svoju suverenosti toliko potrebnu za borbu protiv različitih inicijativa za oživljavanjem nekadašnjega balkanskoga državnog, a kasnije i regionalnog zajedništva.

Šteta je sad ionako već napravljena pa ćemo unutar EU sloviti kao država drugoga reda, a možebitna primjena europskih sankcija, kojima se toliko raduju pripadnici različitih nehrvatskih državnih koncepcija otvorila bi put doista mogućem procesu, koji svojom politikom balkanskih integracija najviše zastupa trenutni predsjednik države Ivo Josipović.  Prijepornim izglasavanjem t. zv. lex Perković saborski zastupnici, koji su za nj digli ruku pokazali su političku nezrelost, duboku ukorijenjenost u boljševički politički mentalitet, ali i intelektualnu nedoraslost državnim poslovima, koji im očito služe tek kao pomagalo za očuvanje vlastitih osobnih, staleških i stranačkih interesa. Oni pak koji svoje motive ne mogu pronaći u navedenim razlozima svjesno su dizali ruke da i prije ulaska u EU izazovu reakciju Europske komisije koja je na tako drsku poruku trebala reagirati odgađanjem ulaska i ostavljanjem Hrvatske u balkanskim integracijama.

Sasvim je drukčija uloga predsjednika države Ive Josipovića, koji je u miru perivoja na Pantovčaku svojim potpisom odobrio primjenu izglasovanoga neokomunističkog zakona i tako legalizirao zabranu svakoga suočavanja s jednim zločinačkim sustavom i njegovim mehanizmima totalitarne vlasti. Dakle, komunističkoga sustava koji je progutao stotine tisuća ljudi, a sljedećih se pola stoljeća fizičkim likvidacijama obračunavao sa svim političkim disidentima, narušavajući svako dostojanstvo ljudske osobe i masovno kršeći osnovna ljudska, individualna i nacionalna prava. Ostatci takvoga mentaliteta i danas su dominantni u hrvatskoj javnosti.

Nije slučajno jedan sveučilišni profesor, kojem bi zauzimanje za istinitost trebalo biti ljudsko i stručno poslanje, lažno svjedočio protiv hrvatskih generala u Haagu, a još kao mladić svoju kasniju haašku praksu uvježbavao na montiranim komunističkim procesima hrvatskim sveučilištarcima nakon sloma Hrvatskoga proljeća 1971. Jedan će sadašnji mladi profesor sa zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, kao dostojan nasljednik svih tih prevaranata, iz svoje vučje utvrde, upravo ovih dana, na posredan način, odgovoriti i gospođi Reding, kako je te hrvatske disidentske tipove, radi zašite komunističke države, kakva je bila Jugoslavija, zapravo i trebalo fizički likvidirati. Kad bi se radilo samo o pojedinačnim izgredima, lako bi se njihovo djelovanje moglo svesti na ekstremističke ispade, kojih ima u svakom društvu, ali kako onda objasniti činjenicu da se u hrvatsku javnost nikako ne mogu probiti stajališta suprotna dominantnoj neokomunističkoj ideologiji?

Masovna i histerična medijska potpora vlastima u izbjegavanju i zaobilaženju komunističkih zločina, a poglavito aktualna i ona koja s televizijskih zaslona svakodnevno zasipa hrvatskoga čovjeka, mnogo je bliža sjevernokorejskoj izgradnji kulta komunističkih božanstva nego minimalnom civilizacijskom dosegu europskih društava. Povlačenjem državnoga Sabora iz pokroviteljstva nad obilježavanjem obljetnice masovnih smaknuća hrvatskih civila i zarobljene hrvatske vojske na Bleiburgu, koje su u poraću smaknule jugoslavenske komunističke vlasti bila je samo najava djece u sve intenzivnijem oživotvorenju totalitarnih navika svojih očeva.

O neokomunističkom pristupu sudovanju i utjecaju vlasti na sve više sudova po Hrvatskoj djelotvorno svjedoče mnogi procesi hrvatskim braniteljima, kojima se, bez obzira na pravnu proceduru, procesi seljakaju s jednoga na drugi sud, zapravo sve dotle, dok se ne donese pravomoćna osuđujuća presuda. Nema dvojbe da su i neke zapadne države svojom politikom očuvanja bivše Jugoslavije znatnim dijelom pridonijela učvršćivanju komunističkoga mentaliteta u Hrvatskoj, nu to ne znači da hrvatska politika upravo u tom treba tražiti opravdanje za prešućivanje zlodjela, koja su u Hrvatskoj počinjena nad nedužnim ljudima. Kako su komunisti smatrali da povijest počinje njihovim nastupom na političkoj pozornici radikalno su, zbog njezine snažne uloge u jačanju domoljublja, zagovarali smrt svakoj nacionalnoj tradiciji.

Ne uspjevši potpuno izbrisati sjećanje na prošlost, razvili su cijele sustave za iskrivljavanje događaja, s posebnim naglaskom na iznošenje najtamnijih strana pojedinih povijesnih osoba, kako bi narod na taj način zamrzio vlastitu prošlost i vjerom prihvatio njihovo zločinačko poslanje. Nažalost ta je metoda tijekom polustoljetnoga totalitarnog zaglupljivanja dobrim dijelom i polučila svoj učinak.  Osim zakonom onemogućena suočavanja s tim, ali i ostalim komunističkim zlodjelima, možebitne europske sankcije će, ako se otvori pitanje pristupa Hrvatske Schengenskoj zoni, ponovno Hrvatsku približiti Balkanu, čime bi, osim približavanja Srbiji, bio i zanemaren interes EU oko izgradnje Pelješkoga mosta, jer on tada ne bi mogao imati svrhu za povezivanje razdvojena europskoga teritorija.

Možebitnim uvođenjem monitoringa, sustav demokratskih vrijednosti u Hrvatskoj pao bi na još nižu razinu, a osiromašen i razočaran narod odgovornost bi za svoj položaj sve više počeo tražiti i u odlukama pojedinih europskih tijela, čime bi očito bio i postignut cilj politike sadašnje vlasti, a ponajprije Ive Josipovića, koji zdušno radi upravo na snažnom povezivanju država bivše SFRJ.

Mate Kovačević