Kad čovjek dođe u Rim, onda jedna od stvari koju svakako pogleda jest Koloseum. Veličanstvena građevina iz rimskog vremena. Istina, danas propada, ali mami svojim graditeljskim umijećem. Potkovani vodiči znat će progovoriti koju i o negdašnjoj njegovoj svrsi, ali to će posjetitelje manje zanimati. Bilo i prošlo. Možda? Zar se još ne čuje huk svjetine u grotlu Koloseuma, zar se još ne čuje rika divljih zvijeri, zar se još ne čuje pjesma određenih za mučenje? Bili su to kršćani, oni koji su stubokom mijenjali tadašnji svijet.

Danas naizgled svega ovoga nema. Naizgled, jer kršćani i dalje pate. Posebno tamo gdje do izražaja dolaze muslimanski fundamentalisti. Zapad ih proizvodi i tuče, a oni se osvećuju kršćanima, jer Zapad je kršćanski. Da ne bi! Kršćanstvo je na Zapada biljka kojoj je potrebno vode da bi preživjela. Muče ih na razne načine, polagano i ustrajno. Već davno protjerani su iz javnog života, stavljeni na stup srama. Sve što ne valja pripisuje se njima, sve što valja pripisuje se nekom prosvjetiteljstvu, nekom Zapada koji je nastao na obožavanju razuma. I povijest teče dalje, krvava i nepredvidiva. Na Zapadu kršćana ima sve manje i manje, tamo gdje je carstvo islamskih fundamentalista oni su uglavnom preseljeni u povijest. I što dalje?

Sjećam se onoga Isusova govora o nepoštenom upravitelju. Uhvaćen u nesavjesnom poslovanju pribjegao je lukavstvu. Dužnicima svoga poslodavca oprostio je određene iznose duga. Računao je da će mu pomoći ako bude izbačen s položaja. I Isus ga hvali. Naravno, ne zbog naravi učinjenoga, nego zbog snalažljivosti. Nije se dao slomiti, iako je u krivu. Kako se onda kršćani daju slomiti kad su u pravu? Priča je to za neko duže druženje. Čim smo povjerovali da nismo avangarda svijeta u kojemu živimo, bilo je gotovo s nama. Prvi kršćani se nisu dali tako slomiti, pa i kad su ih ubijali. Znali su da im tijelo mogu ubiti, ali ne i duh.

Daleko sam od Pakistana, ali se nadam da tamošnji kršćani nisu daleko od mišljenja onih prvih kršćana. Ubili su ih ovih dana. Više od 80. Bilo je to nakon sv. mise dok se dijelila šaka besplatne riže. Vjerujem ne samo njima, nego i muslimanskom pučanstvu unutar kojeg su živjeli. Glad, naime, ne raspoznaje vjere. Slično kao u Mostaru devedesetih godina prošloga stoljeća. Kršćani su dijelili svima ono što su imali, nadajući se da će tako odgovoriti na poziv svoga Gospodina i na pozivi onoga ljudskoga u sebi. Bez obzira na sve nije im danas žao, bili su veliki u teška vremena. Pratimo i molimo se za svoje istovjernike u Pakistanu. Povezani smo čvrstim vezama. Njihovo mučeništvo naš je put prema slobodi.

Mučeništvo kod kršćana zaista nikada nije bilo znak poraza. Već od početaka čuvao se spomen na pobijene, pomno se sve zapisivalo i ostavljalo budućim naraštajima. Kasnije je nastala i ona poznata Tertulijanova izreka da je krv mučenika sjeme novih kršćana. Čuli smo je zacijelo do sada, ali koliko smo o njoj razmišljali? Možda nas ovi najnoviji događaji na to potaknu, ako već nisu nedavne naše ratne godine. Ni tada nije bilo ugodno biti kršćanin. Svi oni koji su potaknuli rat, svi oni koji su uživali u njemu, nisu ih voljeli. Kršćanin svojom pojavom jednostavno prokazuje zlo. I zbog toga ga, misle, treba uništiti. Svejedno čime, bombom, nožem, granatom, medijima. Samo neka ga nema.

Kršćanstvo se brani na različitim mjestima, pa tako i u današnjim tvornicama. Kad u tim tvornicama djelatnik nije zaštićen, a kršćanin je, nešto s njegovim kršćanstvom nije u redu. Podrazumijeva se da se isto odnosi i na vlasnika, samo on se broji obično kao jedinka, a djelatnici kao skupina. Ako ništa drugo, potrebno je da u toj tvornici radi dobar sindikat. Naučeni na komunističke zabrane i prijevare mnogi još na to ne pomišljaju. Zbog toga im se događa da im domaći ili inozemni vlasnik iz očiju krade zarađeno. Izmisli razloge i počne smanjivati plaću. Pa onda ona dođe do krajnosti. Ne zna čovjek ima li više smisla raditi ili ne raditi. Pobuni li se, smjesta slijedi otkaz jer netko mora biti kažnjen za opomenu. To što će djelatnici o svemu tome pričati onako uz kavu, može se svezati mačku za rep. Život ne trpi nedjelovanje. A isto možemo primijeniti i na političko polje, iako nekada dosadi ta priča budući da je ispričana bezbroj puta. Ne smijemo stajati po strani u ulozi gledatelja. Utakmica se odigrava pred našim očima i uđimo u nju da ne bi otišla u drugom smjeru nego što bi trebala. Jesu ovo riječi hrabrenja i poticanja, jesu, samo što nam drugo ostaje? Ne ćemo li ići tim putem, ići ćemo nekim drugim koji uopće nije za nas.

U teologiji oslobođenja, iz koje na kraju krajeva dolazi i današnji papa Franjo, pokušali su doskočiti suvremenim društvenim nepravdama, suvremenim mučiteljima. I bili su zanimljivi, veoma zanimljivi. Na žalost popustili su pred sirenskim zovom, malo je reći, nastranog marksizma. Počeli su petljati s borbom klasa i tim stvarima. A to je, pak, daleko od socijalnog crkvenog nauka. I nisu uspjeli. Snage su rasute, loš je trag ostao. Kad neki žele ocrtati to vrijeme, onda prikazuju Isusa opasanog redenicima. Jasno je da tako ne ide. Isus Krist jest borac, ali borac s oružjem mira u rukama. Bič rabi samo onda kada ništa drugo nije preostalo i kada je on jedino sredstvo da oni drugi razumiju. Kod teologije oslobođenja to zacijelo nije slučaj. Šteta!

Iskusivši pobrojano današnji papa polazi od vjere. Ona je njegov program, nikakva borba klasa, nikakva zakučasta umovanja. Sve je jednostavno i sve je prirodno. Zbog toga papa još iznenađuje. Teško je reći dokle. Zlo ne će ostati mirno, budimo uvjereni u to. Međutim, mučeništvo današnjih kršćana pomoći će mu ostati na pravom putu. Bilo bi dobro da pomogne i nama. Jesmo li ponosni što smo kršćani, jesmo li spremni nazvati Hvaljen Isus i Marija, jesmo li... puno toga što proizlazi iz naše vjere? Pitanja su ovo na koja je potrebno odgovoriti u mirne, jesenje dane. Jer tada će nam i zima, svaka zima, biti puno lakša.

Miljenko Stojić