Kad sam sebi, moj narode, pomogneš,

onda će ti i Europa pomoći!

Pisac, prevoditelj i humanist Šimun Kožičić-Benja na V. Lateranskom koncilu 1513. održao je dva govora o europskoj nesolidarnosti i turskim osvajanjima Hrvatske. Kritizirao je nemar Europe, jer dok se jednoga dječaka moglo otkupiti iz ropstva za jednu pogaču, pogače nije bilo. I onda je uvidio, da nam pomoć od drugih neće doći, ako se sami ne organiziramo. A hrvatski narod je stalno, izuzmu li se krajevi pod turskom okupacijom, bio tu već u stvaranju Europe, u njenoj obrani, u njenom civilizacijskom krugu otkad je Branimira kao vladara i Hrvatsku kao nezavisnu državu priznao još u lipnju 879. papa Ivan VIII. pa sve do 1918. kad su nas  strpali u bizantinski tor. Dobro je sebi i strancima napomenuti, da smo se već od doseljenja miroljubivo srodili s domorodcima, tako da u nama drijema i ilirska i rimska i ina genetika, i hrabrost mučenika sv. Duje i umijeće klesara Marina s Raba koji je 301. godine osnovao prvu republiku na svijetu – San Marino; da je hrvatski jezik, kao nijedan drugi narodni, od 9. st. bio službeni u liturgiji Kat. Crkve; da smo domovina kravate i psa dalmatinca, da su tu i Marko Polo, Faust Vrančić sa svojim pra-padobranom, Ivan Vučetić kao otac otiska prsta, svjetski istraživači braća Seljan, Slavoljub Penkala s svojim izumom penkala-olovke, Nikola Tesla sa svojim čudima, Andrija Štampar i osnivanje Svjetske zdravstvene organizacije, Andrija Mohorovičić i njegov Moho-diskontinuitet, Zagrebačka škola crtanog filma sa svojim oskarovcem Dušanom Vukotićem, pa i Winnetou ovjekovječen na magičnim Plitvičkim jezerima, a da u športu i prirodnim ljepotama svjetsku razinu svoga naroda i ne spominjemo.

Već 60-tih godina dr. Franjo Tuđman napismeno je sanjao o Hrvatskoj u Europi kao zajednici suverenih naroda, a stvaranjem hrvatske države to je postavio kao narodni cilj. I došao je 15. siječnja 1992. kada su hrvatsku neovisnost priznale članice EU-a. U svibnju 1999.  EU je predložila otvaranje Procesa stabilizacije i pridruživanja. Hrvatska je formalno postala potencijalnom kandidatkinjom za članstvo u EU u listopadu 2001, a u veljači 2003. u Ateni je predan zahtjev HR za to članstvo. Onda je zastao početak pregovora zbog ucjene predajom Gotovine. Početkom 2004. nađeno je rješenje: pripremale su se optužnice za „Hrvatsku šestorku“ i HR je obećano da će se početak pregovora odlediti ako se njih odmah izruči. Početkom ožujka u Haagu su potpisane te optužnice i poslane Vladi u Zagreb. Koliko je vlada I. Sanadera tada htjela ulagivački pokazati da odlučno surađuje s Haagom pokazuje i ova umalo tragična anegdota, jer u sličnom slučaju jedan je Hrvat bio teško ranjen, a u drugom jedan Srbin ubijen. Kad su u Vladu stigle optužnice za „Hrvatsku šestorku“, petoricu su pozvali da im ih uruče, a na šestog poslali kordon policije. Okupirali su mu u mrkloj noći cijelo seoce i kuću. Bile su tu i kamere za noćno snimanje. Kasnije je netko iz Vlade priznao, da su htjeli Haagu pokazati, da su spremni i na ovaj način čak i jednoga svog generala koji je od agresora branio i RH i BiH, u lisicama i s vrećom na glavi „privesti pravdi“. A znali su da se ne krije, da će se javiti ako mu stigne optužnica. Božjim darom show im je propao, jer se on sam, doznavši da je na optužnici, prijavio zagrebačkom uredu Haaškog suda u Zagrebu, pa vijest stiže prije iz Haaga nego iz Zagreba, da i on stoji UN-tribunalu na raspolaganju.

Ovakva podrepaška praksa prema EU nastavila se kroz sve te godine, a pokazao ju je i premijer na samoj svečanosti ulaska u EU. Požurio je spomenuti „glavnu“ poveznicu sa susjedima: “najuzvišenije zajedništvo u antifašističkoj borbi”, bez slova o strašnim zajedničkim zločinima pod petokrakom. Branitelje iz 90-tih nije istaknuo, ali jest njihove (!) „posrtaje“.

Čim je ranog popodneva 5. travnja 2004. „Hrvatska šestorka“ stigla u Haag, procedura s hrvatskim ulaskom u EU  je krenula. U istom tom mjesecu Europska komisija odmah je predložila otvaranje pristupnih pregovora, a Europsko je vijeće samo dva mjeseca kasnije Hrvatskoj dodijelilo status kandidata. U prosincu 2004. Europsko je vijeće odredilo 17. ožujka 2005. kao datum početka pregovora. Vlada je već bila širom otvorila vrata britanskim obavještajca i zajedno s Haagom usvojila Akcijski plan za hvatanje Gotovine. Notorna Del Ponte je 2. listopada  objavila kako Hrvatska „surađuje u potpunosti“ i već u noći s 3. na 4. listopada 2005. na Međuvladinoj konferenciji RH-EU u Luksemburgu pregovori su otvoreni, a Gotovina je uhićen 8. prosinca.  Europska je komisija najavila dovršetak pregovora s Hrvatskom do kraja 2009. godine, ali je u listopadu 2008. Ljubljana počela s blokadom. Njoj su se uskoro pridružile Velika Britanija i marionetska Nizozemska, s onim nadutim engleskim zahtjevom za „topničkim dnevnicima“.  Onda je 1. srpnja 2009. premijer Sanader naglo podnio ostavku, a nova premijerka Kosor morala je pristati da se slovenski zahtjev za hrvatskim morem prepusti međunarodnoj arbitraži. Predsjednik Europske komisije J. M. Barroso 10. lipnja 2011. objavio je kako je datum ulaska Hrvatske u EU 1. srpnja 2013. Završetak pregovora se dogodio 30. lipnja i potpisivanje pristupnog ugovora 9. prosinca. Sljedeći je korak bio referendum, na kojem se 22. siječnja 2012. oko dvije trećine od gotovo dva milijuna birača opredijelilo za ulazak Hrvatske u EU. Uslijedila je faza ratifikacije hrvatskog pristupnog ugovora od svih država članica. Slovenija je ponovno prljavo kočila, lopovski se opirući vratiti novac hrvatskim štedišama Ljubljanske banke. Sredinom travnja 2013. hrvatski su građani prvi put izašli na izbore za Europski parlament te  izabrali 12 zastupnika.

Gotovo 22 godine nakon proglašenja neovisnosti, Hrvatska 1. srpnja 2013. započinje novu fazu svoje državnosti, kao 28. punopravna članica Europske unije. Sanjamo biti jači i s više blagostanja u zajednici s drugim narodima i državama, a opet razvijati snažne instrumente za zaštitu baštine i identiteta svoje države i naroda. I teže smo putove kao narod prevalili, pa ćemo sigurno i ove. Jer nije nam u Europi jadikovati, nego mudro nastojati svoj i njen svijet činiti boljim. Biskup modruški Šimun bi rekao, kad sam sebi, moj narode, pomogneš, onda će ti i Europa pomoći!

Šimun Šito Ćorić / Matica