Prije nešto više od dvije godine činilo se da se kotač povijesti uspješno okreće natrag i da je ostalo još samo nekoliko okretaja pa da nam se ''bolja prošlost'' vrati u punom sjaju. ''Regionska'' je Hrvatska, činilo se, unatoč članstvu u EU gotova stvar.

Čak su i najtvrdokorniji domoljubi počeli rezignirano prihvaćati novo stanje stvari. A onda se dogodio preokret, 16. 11. 2012. Haaški sud oslobodio je generale Gotovinu i Markača svih optužbi. Na Trgu bana Josipa Jelačića generalima je razdragani narod priredio veličanstven doček, a Štrpčevi suradnici i srodnomišljenici u Hrvatskaj pali su u očaj. Zoran se Pusić pravdao Savi da ne misle svi u Hrvatskoj kao razdragani ''nacionalisti'' na Trgu, Vesna je Teršelič izrazila nevjericu i žaljenje, Hrvoje Zovko je povukao gotov film o Gotovini koji se trebao prikazati na HTV-u tog popodneva, no kako je pripreman film o ratnom zločincu, nije bilo zgodno da se prikazuje, Viktor Ivančić bolno je arlauknuo: ''Karajte me karirano!'', a Predrag Lucić je svoju tugu i bijes pretočio u poemu To je nama naša borba dala: frižidera, štednjaka, regala… Uzgred treba primijetiti da taj poetski uradak, na žalost, nije u literarnom pogledu ni sjena Lucićevih uzora, prvaka partizanske ratne poeme Ivana Gorana Kovačića, Jure Kaštelana, Skendera Kulenovića i Vladimira Popovića.

Koliko je ta presuda obnoviteljima ''bratstva i jedinstva'' bila važna, svjedoči članak iskusne Jasne Babić napisan pola godine prije oslobađajuće presude. Naslov je članka Zamislimo da je Ante Gotovina oslobođen. U članku gospođa Babić iznosi svoje pritajene bojazni i noćne more: ''Zamislimo da je Ante Gotovina oslobođen. Haaško tužiteljstvo bilo bi ismijano i popljuvano zbog katastrofalnoga poraza od hrvatske strane, sudsko Vijeće Haaškoga tribunala bilo bi proglašeno hrvatskim političkim saveznikom, domaći biskupi zahvaljivali bi Svevišnjem koji je uvijek zaslužan - nikada odgovoran - kao da je riječ o kakvom domaćem političkom vrhovniku. Sindikalnoga hrvatsko-američkoga odvjetnika Luku Mišetića nitko ne bi pitao za potrošene pare iz domovine i dijaspore. Najvažnije i najpogubnije, brijunski transkript ostao bi zaboravljen u memljivim arhivima i isključen iz institucionalne istine o podmuklim političkim primislima o eksploataciji Oluje, barem dok su na životu brijunski akteri ustrašene i nečiste savjesti, (…)'' Međutim, ono što je Jasni i njoj sličnima teško bilo i zamisliti dogodilo se. Bijaše to prva pljuska ''građanima i građankama'' iliti ''poreznim obveznicima''. Ili koje već izraze upotrebljavaju samo da ne bi izrekli njima mrsko ime zemlje u kojoj žive, odnosno većinskog naroda u toj zemlji.

   Kada su se malo oporavili od trauma izazvanih oslobođenjem hrvatskih generala, zagovornici ''bratstva i jedinstva'' nastavili su još jače gurati onaj gore spomenuti kotač povijesti unatrag, nadajući se valjda da se sve može kad se mali mozgovi i nemali resursi slože. Ta njihovi su na vlasti, Zoran u Vladi, Ivo na Pantovčaku, treba to iskoristiti! Onda se niotkud pojavila ta neugodna Markićka sa svojom blasfemičnom tezom da je brak ''zajednica muškarca i žene''. Otkud joj samo pravo da nešto takvo tvrdi, čak traži da ta definicija uđe u Ustav!? Bilo je povuci-potegni, ali referendum se ipak održao. Još jedna pljuska! Unatoč vlasti i medijima na njihovoj strani naprednjaci su uspjeli uvjeriti samo Istrijane, Primorce i Gorane i stanovnike nekih urbanih središta, kao što su npr. Čakovec, Negoslavci, Ervenik i Borovo, da brak nije zajednica muškarca i žene. Ipak, unatoč porazu to bijaše veliki uspjeh naprednjaka. Zamislimo samo djedicu iz Negoslavaca ili Vodnjana kako, sjetno gledajući svoju bolju polovicu, drhtavom rukom zaokružuje ''PROTIV''. Kako je vrijeme odmicalo, kriza u zemlji bivala je sve dublja. Ni porezne akrobacije Slavka Linića, ni optimizam ministra Grčića, ni vađenje na one koji su vladali prije njih nisu pomagali. Iako su ''neovisne agencije za istraživanje javnog mnijenja'' uporno tvrdile da je Tomislav Karamarko ''najnepopularniji političar u zemlji'', HDZ je dobivao redom sve izbore koji su bili raspisivani, dvaput europske i jednom lokalne, ali i brojne izvanredne izbore u pojedinim lokalnim sredinama. Na kraju je od ''prijateljske vatre'' neprofesionalnih agencija stradao i njihov miljenik Ivo Josipović. Naime, izgubio je, između ostalog, i zato što je i sam počeo vjerovati u svoj nedodirljivi ''rejting''.

Poraz na predsjedničkim izborima bolno je odjeknuo u duši prosječnog regionaša. Opet se oglasio stari mušterija postjugoslavenske patnje Viktor Ivančić člankom Trijumfalno ukazanje Tomislava Karamarka i okrunjena stranačka sluškinja. Da Ivančić ima stanovitu mazohističku crtu, bilo je jasno još iz vremena Ferala, naime iz multietničke idile gdje vladaju ''dobri Bošnjani'' doselio se u zemlju u kojoj mu gotovo svi i sve ide na jetra. Dobro, tu je patnju tada izdašno honorirao Soros i olakšavala nježna Heni, no koji mu je vrag danas kada toga nema, zašto besmisleno i uzaludno pati!? Zašto pušta da ga se ''kara karirano'' evo već duže od dvije godine!? Tu nema racionalna odgovora, može se samo zaključiti da je svaki čovjek velika tajna.

Predraga Matića Freda Kolindina je pobjeda toliko izbezumila da obrušio na Hercegovce, zatim je tražio konac da zašije džepove, da bi na kraju počeo trabunjati nešto o tomu ''koliki mu je''. Na trenutak se činilo kako će posegnuti za rasporkom, no ipak nije. Budući da je Fred svojedobno izražavao oduševljenje oslobođenjem generala, barem javno, on je također jedan od onih koji su Viktora Ivančića, da prostite, karirano. Stoga ako mu čudne misli nisu izašle iz glave, neka se obrati Viktoru, narod neka ostavi na miru.

   Gazdi Zoranu su se Kolinda i HDZ pričinili ''hajdučijom'', pa je zauzeo gordu pozu Luja XIV. vičući: Mi smo država, jedina obrana od hajdučije. Pokunjeni ministar Maras snuždeno je konstatirao da se vraćaju ''oni koji su krali prije njih''. Vidjelo se po njemu da ga stvarno boli što neće moći tu plemenitu djelatnost obavljati barem još jedan mandat. Vesna Pusić samo je osorno primijetila da će novoizabrana predsjednica ''morati promijeniti politiku i retoriku''. Uostalom, što je logičnije od toga da ministrica vanjskih poslova određuje predsjednici države kakvu politiku će voditi, zar ne?

Ministrica Pusić inače je jedna osebujna osoba i političarka. Naoko djeluje strogo i pomalo odbojno, ali iza te fasade krije se golubinja ćud, darežljivo srce i široka slavenska duša. Ne vjerujete? E, pa ako ne vjerujete, predočit ću vam dokaze da je tako. Recite mi tko je od vas koji ovo čitate i mislite da ste dobri i ispravni ljudi ikada i pomislio na tegobe ljudi u Tanzaniji? Kladim se nitko, osim možda onih koje je put nekada nanio u Tanzaniju, a takvi su uistinu rijetki. Međutim, dobra ministrica Pusić stigne, pored svih svojih obaveza, misliti i na nevolje ljude u Tanzaniji! Tako možemo vidjeti da je njezino ministarstvo dodijelilo udruzi ''Zdenac'' 150.017 kuna za program ''Prevencija zaraznih bolesti u Tanzaniji''. Dalje, dobra ministrica toliki je fanatik ljudskih prava da je, ne trepnuvši, dodijelila ''Documenti'' Vesne Teršelič novac za program ''Izgradnja kapaciteta ukrajinskih OCD-a za istraživačko-dokumentacijski rad na teškim kršenjima ljudskih prava''. Njezino dobro srce nije ostalo nijemo ni na vapaj naslovljen ''Osnaživanje žena poljoprivrednica na poplavljenim područjima u BiH'', nego je odgovorilo s rječitih 241.266 kuna. Takva je naša ministrica, široke ruke!

Josipovićev poraz nije dobro sjeo ni Sandri Petrović Jakovina. Sandra nije samo poliglot i politička zvijezda SDP-a, nego i revolucionarka na polju matematike. Po njezinoj matematici moguće je da kada se dvoje kandidata natječu nijedan ne pobijedi iako je jedan od njih dobio 32435 glasova više. Naš najpoznatiji matematičar Josip Pečarić sigurno će čestitati gospođi Petrović Jakovina. Jedva čekam! A ako razradi i objavi svoju metodu uz pomoć koje je došla do tako nevjerojatnog rezultata, ne gine joj Fieldsova medalja ili Abelova nagrada. Kad već nama Nobela za matematiku.

   I Igor se Mandić uključio u tugovanje zbog poraza politike ''bratstva i jedinstva'' tekstuljkom Prva bračna noć s Republikom. Boji se zagrljaja nove predsjednice, koja simbolizira Republiku, jer je u njezinu uskliku upućenom državljanima Republike Hrvatske ''Svi ste vi moji!'' prepoznao nakanu da ga se uguši u ''milijunskom zagrljaju''. U taj zagrljaj Mandić se, između ostalog, ne da ni zbog toga što bi ga to stavilo u isti koš s ljudima kao što su: A. Hebrang, Lj. Ćesić Rojs, H. Hitrec, V. Bogišić, T. Dujmović, M. Ivkošić, I. Aralica, P. Matvejević, N. Raspudić, J. Bozanić, I. Miklenić, I. Banac, I. Z. Čičak, J. Boko, J. Čelan, G. Borić, S. Drakulić, T. Matulić, D. Detoni-Dujmović, N. Ivanković, D. Jelčić, S. Jurdana, V. Lasić, A. Vrdoljak, D. Primorac, S. Šešelj, A. Rora, B. Glavaš , A. Đapić… Taman htjedoh odustati od daljeg čitanja tog čudnog popisa kadli naletjeh i na svoje ime! S gornjeg popisa neke ljude cijenim, neke prezirem, a neki me nisu uopće inspirirali da donosim neko mišljenje o njima. No kako sam pobogu ja dospio među njih nije mi jasno. Naime, svi gore navedeni imaju neku društvenu moć, bilo da ona proizlazi iz njihova položaja, umreženosti ili iz njihove poznatosti u hrvatskoj javnosti, a ja tu sigurno ne pripadam. Svejedno, pohvalno je za Mandića da nije jednodimenzionalan u izboru ljudi koji mu se ne sviđaju, što se za njegove nasljednike, mlađe praktikante kvazilijeve fraze ne može reći. No tekst mu je vrlo skroman, svodi se na puki popis ljudi koji mu idu jetra, vidi se da ga je duboka nutarnja bol spriječila da se raspiše.

   Naravno, ovo ni izbliza nije potpun pregled ''građanske'' iliti ''porezno-obvezničke'' buke i bijesa zbog još jednog poraza u nizu, ali čovjek koji piše za novine mora negdje stati, stoga završavam ovdje.

 

Damir Pešorda / Hrvatski tjednik

Share
0