Zanimanje hrvatske javnosti osim konreoverznog filma Svadba, izazvalao je i financiranje HAVC-a dugometražnog dokumentarnog filma "Yugo ide u Ameriku", redatelja Filipa Grujića i Alekse Borkovića, koji nije ništa drugo nego glorificiranje jednog propalog gospodarskog projekta osmišljenog od strane Slobodana Miloševića i njegovih poslovno-političkih partnera.

Film je realiziran u srpsko-hrvatskoj koprodukciji, svjetsku premijeru je imao u srijedu, 18. ožujka na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Kopenhagenu.

Riječ je o filmu koji prati troje ljudi rođenih 1990-ih godina u Srbiji koji jednog ljeta odlaze na put u SAD, vozeći Yugo od New Yorka do Los Angelesa. Putuju kroz 23 savezne države i više od 10 tisuća prijeđenih kilometara, a sve kako bi ispričali priču o izvozu jugoslavenskog automobile sumnjive kvalitete u Reaganovu Ameriku 1980-ih godina.

Na HAVC-ovim službenim stranicama navedeno je da je spomenuti film, koji glorificira navodne gospodarske uspjehe Crvene zastave iz Kragujevca, dobio 26.000 eura potpore hrvatskog javnog novca.

Međutim, u hrvatskoj je javnosti nedovoljno poznato da je tvrtka Yugo Motors, USA, koja se bavila izvozom automobila Yugo na američko tržište, napravljena temeljem dogovora Lawrencea Eagleburgera, američkog veleposlanika u Beogradu (1977. - 1980.) i Slobodana Miloševića, predstavnika Beobanke, najprije u New Yorku do 1981. a zatim i direkora ove institucije u Beogradu.

Onim upućenijim je također poznato da su Beobanka i tvrtka Yugo Motors, USA, korištene za financiranje Miloševićevog dolaska na vlast u Srbiji i tkzv. Antibirokratske revolucije koja je bila uvod u ratne sukobe devedesetih.

Poznato je također kako su dvojica najutjecajnijih američkih diplomata s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina Brent Scowcroft, predstojnik National Security Councila u Bijeloj kući i Lawrence Eagleburger, zamjenik šefa State Departmenta, Jamesa Bakera, kao mladi američki diplomati boravili u SFRJ, tijekom mandata veleposlanika Georgea Kennana (1961. - 1963.), inače velikog obožavatelja Jugoslavije i Josipa Broza, dok su devedesetih bili iznimno neskloni međunarodnom priznanju Republike Hrvatske. Naravno, ne zbog ideoloških nego zbog interesnih razloga I poslova sa Slobodanom Miloševićem, kakav je I ovaj s plasmanom automobile Yugo na američko tržište ali i naoružanja Crvene Zastave u treće zemlje.

Naravno, u dobroj mjeri u sve je ovo bio involviran i jugoslavenski ambasador u SAD-u, Budimir Lončar (1979.-1984.), koji nakon toga postaje zamjenik ministra vanjskih poslova, te na koncu i jugoslavenski ministar, poznat po lobiranju na uvođenju embargo napadnutoj Hrvatskoj.

Zaključno, glorificiranje propalih Miloševićevih projekata svakako nije strateški interes Hrvatske, kao što ne postoji niti javni interes za financiranje ovog srpskog projekta hrvatskim javnim novcem. Jednako ka ni za financiranje filma Svadba i sličnih projekata u koje se godišnje potroše desetci milijuna eura.

 

R.H.

Share
0