Mogli bismo reći da je ličko mjesto Srb negdje u zemljopisnom srcu Hrvatske. Kao takvo ga možemo promatrati u duhu nekih ranijih ali i suvremenijih pojava u hrvatskom društvu.

Sredinom ljeta 1941., točnije 27. srpnja u tom malom mjestu, dotad nepoznatom široj javnosti, dogodit će se nešto što će kasnije uveliko obilježiti hrvatsko – srpske odnose i položaj Srba u Hrvatskoj. Taj dan, godinama će se u komunističkoj Jugoslaviji obilježavati kao Dan ustanka hrvatskog i srpskog naroda protiv fašizma.

Danas, s vremenskom distancom, možemo reći (a i moderna historiografija tako tvrdi) da se radilo o prvom organiziranom četničko – komunističkom genocidu nad hrvatskim i muslimanskim stanovništvom. Pod vodstvom četničkih vođa Torbice, Omčikusa i Radenovića te komunističkim zlotvorom Đokom Jovanićem počinjeni su sadistički zločini nad Hrvatima rimokatoličke i muslimanske vjeroispovjesti (za primjer sadizmu uzet ću primjer lokalnog župnika monsinjora Jurja Gospodnetića koga su komunisti i četnici zvjerski mučili da bi ga potom živa ispekli na ražnju).

Puno godina kasnije, 2012. u Knessetu, izraelskom parlamentu, tadašnji hrvatski predsjednik Ivo Josipović, progovara o ustaškoj guji koja je izmigoljila iz hrvatskog srca čineći nezapamćene zločine nad Srbima, Židovima i Romima. Ali Josipović tu ne staje. Govori kako će se on boriti protiv ustaške guje koja još uvijek živi u hrvatskim srcima, a kako on kao sin Titova partizana to neće dopustiti.

Deset godina ranije, sadašnji predsjednik SDSS-a, dr. Vojislav Stanimirović u jednom je časopisu povodom prve godišnjice „oslobođenja Vukovara“ napisao kako je vukovarska bolnica bila „poslednji ustaški bastion“. Kao vukovarski gradonačelnik blagoslovit će postavljanje spomenika četničkom „đeneralu“ Mihajloviću u srcu Vukovara. Godinama kasnije taj isti Stanimirović postat će uvaženi zastupnik u Hrvatskom saboru, političkom srcu Hrvatske.

Zašto dovodim u analogiju govor g. Josipovića i dr. Stanimirovića? Ideju za to dale su mi posljednje kritike na račun nove hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. U još neobjavljenom intervjuu jednoj bosanskohercegovačkoj televiziji gđa Kolinda je rekla sljedeće: „Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovijesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina.“ Drugim riječima, politički je Hrvat. Reakciju nije trebalo dugo čekati.

Sveprisutni Milorad Pupovac odmah je izjavio kako je taj stav atak na Srbe i kako više predstavlja ustašku ideju Franka i Starčevića, nego europsku ideju moderne Hrvatske. Ali gospodin Pupovac pri tom zaboravlja da je Frank bio židovskog podrijetla, a Starčevićeva majka pravoslavka. Analogijom, oni možda jesu bili židovskog i srpskom podrijetla, ali su svoje djelovanje, življenje pa i ideje provodili kao politički Hrvati i svjesno radili za dobrobit hrvatske domovine.

Nije li i veliki Nikola Tesla govorio da se ponosi srpskim rodom (podrijetlom) i hrvatskom domovinom (zemljom koju je smatrao svojom). Što je sporno u izjavi bilo kojeg hrvatskog predsjednika ili predsjednice ako se narodu kojeg predstavlja (bez obzira na podrijetlo) obraća s Hrvatice i Hrvati?

Je li možda netko diskriminiran tom sintagmom koja obuhvaća sve žitelje Hrvatske bez obzira na izvorno podrijetlo? Što bismo onda s izjavama stranih državnika koji se prigodno obraćaju stanovnicima Hrvatske terminom „hrvatski narode“? Možemo li i njih optužiti za ustaštvo ili starčevićanstvo? Sumnjam da uopće znaju tko je bio Starčević. Zašto je Srbima u Hrvatskoj toliko teško prihvatiti činjenicu da žive u Hrvatskoj i da su dijelom naroda (pučanstva) bez obzira na narodnost?

Termin „građanke i građani“ plod su iste one koalicije iz Srba 1941. i ideje o ustaškim gujama i ustaškim bastionima izgovorene od strane onih koji hrvatsku državu nisu htjeli i onih koji su je otvoreno rušili. S obzirom kako je nisu uspjeli zaustaviti niti srušiti, posegnuli su za tim terminom kako bi hrvatski narod učinili narodom bez identiteta i imena. Na taj način željelo se opet stvarati neko novo bratstvo i jedinstvo bez agresora i žrtve.

Predstavnici srpske nacionalne manjine trebali bi si konačno utuviti u glavu kako ovo nije više SR Hrvatska niti SFRJ u čijem Ustavu je pisalo da je Hrvatska država hrvatskog i srpskog naroda. Ovo je Republika Hrvatska, država hrvatskog naroda i svih nacionalnih manjina. Čim prije srpska etnička zajednica u Hrvatskoj prihvati realnost da se na hrvatskom tlu više nikada neće dizati balvani niti ustanci, više neće biti potrebe da se na svako spominjanje imenice Hrvatica ili Hrvat cijeli Region digne na zadnje noge.

Čim to shvate Pupovac, Stanimirović i ostali samoproglašeni vođe srpske etničke zajednice u Hrvatskoj, neće nam biti potrebno procesuirati mlade zaluđene Srbe u istočnoj Slavoniji koji na svaki pravoslavni Badnjak četnikuju u ime velikosrpstva.

Hrvatski problem dakle, nije postojanje ustaške guje, nego u tome što na svaki spomen riječi Hrvat, četničko – udbaška guja sikće otrov. O svima nama, pa tako i o Hrvaticama i Hrvatima srpskog podrijetla ovisi hoćemo li tu guju hraniti ili joj, figurativno kazano, beskompromisno satrti glavu.

 

Tomislav Stipić

Share
0