Nakon četiri uzastopna izborna poraza, hrvatska ljevica našla se u teškim problemima. Nekompetencija, pasivnost, štetno djelovanje u borbi za nacionalne interese ponukalo je glasače da ljevici uskrate podršku i na taj način joj uskrate legitimitet. Aktualno javno mnijenje od čak 80 posto onih koji misle da zemlja ide u krivom smjeru, govori tome u prilog.

Što je ostalo od hrvatske ljevice? Kao prvo, zbog svog dosadašnjeg političkog diskursa, teško je uopće ljevicu u Hrvatskoj nazivati hrvatskom. Mnogo čimbenika činilo je ljevicu anacionalnom, počevši od sramnog napuštanja sabornice 25. lipnja 1991. pa sve do današnjih dana. Jahanje na mrtvom konju antifašizma (prikrivenog komunizma) ljevici je donijelo odnarođenost od širih masa, jer je i velika većina hrvatskog naroda u povijesnim vremenima hrvatske države shvatila da je temelj državnosti isključivo i jedino Domovinski rat, a nikako neki lažni antifašizam.

Drugo je pitanje može li se današnju ljevicu uopće nazvati ljevicom? Sudeći prema načinu vladanja Hrvatskom, teško. Stožerna (iako mislim da im bolje leži naziv štabna) stranka ljevice, Socijaldemokratska partija definitivno to nije. Uhvativši se u kolo neoliberalnog kapitalizma ona je izgubila pridjev socijalna jer osim nekih diletantskih zakona i propisa, u načelu nije učinila ništa čime bi opravdala svoj naziv i približila se radničkoj klasi, što bi zapravo i trebao biti glavni razlog njezinog djelovanja. Otkako je Zoran Milanović na čelu SDP-a, Partija je sve samo ne demokratska. Izbacivanje političkih oponenata, obrana lika i djela predsjednika, bahato i arogantno ponašanje samo su neki od pokazatelja demokratske deficitarnosti i moralnog srozavanja. Iz imena SDP-a jedino je ostala Partija, što žalosno podsjeća na olovna vremena CK SKH, političkog predčasnika sadašnje Partije.

HNS, vrtni patuljak vladajuće koalicije klasični je primjer političkog kokošarenja. Predsjednica te, nazovi stranke, od svih ministara u Vladi najviše je „peglala“ službenu karticu iako njezino ministarstvo već ima lijepi proračun. Pretvaranjem Vladinog zrakoplova u taksi, uhljebljivanje kadrova u važne državne i javne tvrtke, neosjetljivost na život naroda sveli su tu strančicu na svega jedan postotni poen podrške. Prava ljevica, nema šta!

U nastojanjima da izvjesni poraz na parlamentarnim izborima pretvore u svoju veliku pobjedu, takozvana ljevica htjela bi proširiti svoj birački kapacitet. Na svoju stranu panično pokušavaju dozvati sve što se miče, obećavajući brda i doline budućim koalicijskim partnerima. Na taj mamac kao somovi su se upecali Laburisti, svjesni valjda činjenice da njihovom suncu prijeti permanentni zalazak, i na taj način prevarili svoje birače kad su tvrdili da neće ni sa desnima ni sa lijevima. Ocvali lesarovci gubitak podrške sada kompenziraju bjesomučnom borbom za saborske mandate. Neokrunjena kraljevna zelene ljevice Mirela Holy još se nećka pred bojazni da bi koalicija sa SDP-om još jednom prepolovila ionako napuhani rejting. Koliko god Holy odbijala svaki savez sa SDP-om, jasno je kao dan da je ona ionako produžena ruka Partije.

Crveni buržuj Josipović ostao je vjeran svojem vrludanju. Nagovještaj da bi mogao preuzeti Nacionalni forum i ugrabiti veliki dio centra (koji ne postoji), dokaz je da ni on više ne vjeruje u perspektivnost ljevice.

Svakome je jasno da ovakva ljevica zapravo ni nije ljevica. Ona to je jedino po ideološkom opredjeljenju za druga Tita i partizane. Ali Hrvatskoj je dosta i Tita i partizana. Hrvatska treba jaku nacionalnu ljevicu koja će se boriti za interese hrvatske radničke klase i štititi nacionalne interese u korist Hrvatske, ne Regiona. Hrvatska ljevica ne postoji jer se glavne lijeve stranke nisu isprofilirale kao hrvatske. Današnji ljevičari tek su „građani svijeta“ istodobno zaljuljani u uspomenu na nikad im prežaljenu Jugoslaviju. Dok je takve anacionalne ljevice, nacionalna desnica može mirno spavati.

 

Tomislav Stipić

Share
0