Hrvatski dramski umjetnici trebaju makar zaviriti u inozemni uspješan svijet kulture: filma, kazališta, glazbe, nakladništva, likovnih umjetnosti – a ne se samo prisjećati sovjetskog modela podobne umjetnosti ili isto takvog samoupravnog, SIZ-ovskog sustava kad se šakom i kapom u tzv. samoupravnom socijalizmu davalo isključivo „angažiranoj umjetnosti“ – umjetničkoj produkciji komunističke pravovjernosti.

Neće više biti „državnih“ kazališta i njegovih glumca, debelih mlazeva novaca kako bi se umjetne veličine održale u nebeskim visinama. Tržište je nešto što se itekako tiče filma, kazališta, glazbe, nakladništva i televizije. Neka se glumci samo prošeću uspješnim svijetom kazališne, filmske i tv produkcije, i neka manje rakijaju „regijonom“ pa će možda shavatiti što je gluma, scenska produkcija i profesionalizam, što je kazališni i filmski posao, život okolčen radom i zaradom. Ali tu je ona vječna poteškoća, jezična barijera; jer lako je gostovati na nekom od „naših“ jezika u „regijonu gdje se svi razumemo“, slušati međusobna laskanja i široke ruke dodjeljivati nagrade. Velika Britanija, SAD, mnogi veliki bastioni svjetske kulture i čuvari kulturne tradicije, nemaju ministarstva kulture; ne poznaju sinekurna sufinanciranja u kulturi, ponajmanje komisije i povjerenstva u kojima sjede uvijek isti „eksperti“ zaduženi da svojim autoritetom(?) prikriju ideološku narav financiranja projekata u kulturi, a sve sa svrhom kako bi se novac usmjerio „svojima“, u lošu ali komunistički osvještenu produkciju i slične projekte.

Velike kazališne, filmske i tv. nacije imaju nešto što se zove izvrsnost i tržište. „Najbolji i najuspješniji naprijed, ostali stoj“ i to je krilatica uspjeha, a ne provjereni „autoriteti“ po komisijama i povjerenstvima, tzv. partijski simpatizeri. Od 1945. godine kultura i medij u rukama su agitpropovaca i kultura je potpuno podređena komunističkom pogledu na svijet i služi širenju komunističke ideologije bez obzira na pakiranje. Osamostaljivanjem Hrvatske ništa se, nažalost, nije promijenilo; pobjedom agresora na Hrvatsku nije pobjeđen agresor u kulturi. Jesu li posljednja dva ministra kulture, Andrea Zlatar i Borislav Šipuš, dovoljan primjer da je kultura nastavak izgradnje (neo)komunizma i socijalističkog samoupravljanja istim načinom. Da bi zamaglili propagandnu ulogu kulture, ideolozi diktature proletarijata tu i tamo znali su propustiti harlekine poput „performera“ Tome Gotovca i Dodiga „Trokuta“, i to su netalentirani umjetnici velikih ambicija dobro upamtili nadajući se da će sljedeći put oni postati izborom komisija i povjerenstava te kroz proračunsko sufinanciranje naplatiti svoje mediokritetstvo. Kultura vrvi gotovcima i trokutima, to su cijele institucije i ustanove, i to ne bi bilo tako strašno da se takvi ne vide perjanicama kulture.

I tome je konačno došao kraj. Kulturu koju nude zviždači s Markova trga je kultura netalentiranih, kultura nasilja i revolucije, a ne građanska kultura. Neka samo nastave sa svojim performansima pred praznim gledalištem, ali ne mogu niti smiju za to dobiti ničiju potporu osim novac od ulaznica.

Ministarstvo kulture će vjerojatno uskoro iznijeti podatke kome se (ustanovama i osobama) u posljednje četiri godine koliko novaca i u koju svrhu dodjelilo; tj. listu stvarnih najvećih korisnika proračunskog sufinanciranja te koje su ustanove i projekti u kulturi dobili najviše državne potpore. Dakle statistički će se sravniti ti silni milijuni sufinanciranja projekata u kazališnoj, filmskoj, glazbenoj i nakladničkoj produkciju. Ako se, na primjer, proračunsko financiranje velikih (čitaj skupih) kazališne kuće stavi u kontekst „malih“ kazališnih trupa, mahom u privatnom vlasništvu poput „Exita“, „Teatra Gavran“, „Rugatina“, „Moruzgve“, „Planeta“... – njih dvadesetak relevantnih u Hrvatskoj kazališnoj produkciji – dolazimo do zastrašujućih nelogičnosti u kazališnim prihodima i troškovima. Naročito hladnom pogonu i odnosu glumaca prema tehničkom osoblju. Svi dvadesetak „malih“ kazališta jedva bi dosegnuli sumu proračunskog sufinanciranja od milijun kuna (godišnje), uključujući i obvezu gostovanja po „provinciji“. Dok velike kazališne kuće (sa stotinama zaposlenih) samo iz državnog proračuna povuku cijelu milijardu kuna?! Tu nije uračunato njihovo sufinanciranje gradova i županija.

Zar Republika Hrvatska doista može (i mora?) sebi priuštiti toliko nacionalnih kazališnih kuća, opera, filharmonija i baleta... a kazališne karte se gotovo uopće ne kupuju? Pa za koga zaboga i što time Hrvatska to želi dokazati, pokazati, čime se podičiti i koga impresionirati?! Slične primitivce u „Regijonu“ ili je kultura sama sebi svrha? Zar nije gledanost svrha svega, ili su to u hrvatskom kazališnom i filmskom svijetu glumačke, redateljske, filmske i kakve sve ne planetarne veličine; kazališni svijet već pretvoren u znamenite voštane figure madame Tussauds, toliko su planetarno bitni i nezaobilazni?

Dovoljno je spomenuti samo jedan primjer provjeren na velikim kazališnim kućama poput HNK, Gavele i ZKM-a: u tim kazalištima više novaca odlazi na plaću djelatnika zaposlenih u službama za prodaju karata, nego je vrijednost svih tako prodanih karata. Dakle za ta bi kazališta bilo oportunije i jeftinije da ukinu službu prodaje karata, i gledateljstvo pripuste u slobodnom ulazu, nego da na platnom spisku drže toliko nepotrebnih i neučinkovitih djelatnika. Toliko o službi prodaje karata, a gdje je sve drugo?

Duga i mračna godina 1945. završila je 2016.; dugo je trajala, ali je ipak došla svome kraju. Tko to nije shvatio može podići šator na Markovu trgu i svaki dan izvoditi performans. I nije to tako loša lokacija: idemo prema proljeću, topliji su i duži dani, turista sve više, pa ako se šeširi uokolo „trupe“ dobro rasporede, možda zazvecka koja kovanica – za kruh i mlijeko dovoljno, umjetniku i previše.

 

L. C.

Share
0