Gdje god se na jednom mjestu pojavi više od tri hrvatske zastave Pusićka i Zoka briseljski vide ustaški dernek.

U posljednjih petnaest godina, u vremenu kad je Hrvatski državni sabor bio pokrovitelj nad komemoracijom bleiburškim žrtvama i žrtvama „Križnog puta“, pa je onda voljom mentalnih komunista to prestao biti, nije poznat ni jedan jedini slučaj da bi bilo tko zbog „ustaškog dernekovanja“ bio kazneno ili prekršajno prijavljen, ili procesuiran.

Nije poznat ni jedan slučaj da je netko prijavljen zbog isticanja nacističkih simbola ni od hrvatskih, a pogotovo ne od austrijskih vlasti u Bleiburgu gdje je zakonom strogo zabranjeno isticanje simbola totalitarnih režima.

Ipak, i Vesna, i Zoka, i Milanka, bez ijednog dokaza tvrde kako je pokroviteljstvo nad Bleiburgom ukinuto, jer se svake godine na tom "ustaškom derneku komemorira propaloj NDH-aziji, Paveliću, a ne nevino pogubljenim žrtvama". Oni tvrde komemorira se pod mnoštvom ustaških i nacističkih simbola, uz mnoštvo nacističkih govora i to tvrde bez ikakvog dokaza. Čak su i kamere TV šupe jučer u „Otvorenom“ grozničavo tražile nekog ustašu na bleiburškoj komemoraciji i nisu ga uspjele naći.

Doista, jak komunistički argument, za divljenje!? Bez dokaza, baš onako kako je bez suđenja i dokaza pobijeno stotinu tisuća ljudi nakon rata. Iste laži, ista matrica, ista mantra!

Hrvatska je danas demokratska država, pluralna, slobodna i neovisna i nikome u takvom demokratskom društvu nije zabranjeno osnovati ni ultradesnu stranku kakvu je npr. osnovao Heider u Austriji ili Marine Le Pen u Francuskoj.

Pusička i Milanović vrlo često upiru prstom u HČSP nazivajući tu stranku „filonacističkom“. Ali ta stranka ima jedva 0,2% pojavnosti na hrvatskom političkom tržištu i to je dokaz da hrvatski narod ne prihvaća desni ekstremizam, premda nitko dobronemjeran ne prihvaća tezu da je HČSP desna ekstremistička stranka.

Ruža Tomašić je na krilima tog „radikalnog desničarenja“ svojevremeno dobila preko 100 000 preferencijalnih glasova, ušla je u EU parlament gdje je njezina desničarska retorika potpuno poražena tako da na zadnjim izborima nije prešla ni izborni prag. Usudio bih se reći da je Ruža dobila toliko preferencijalnih glasova samo zahvaljujući činjenici što je bila naslonjena na HDZ, narodnjačku stranku, koja sa ultradesničarenjem nema nikakve veze.

Dakle, činjenica je i to bjelodana, da hrvatski narod ne prihvaća nikakvo ultradesničarenje, ne prihvaća komemoraciju nad NDH-azijom, ne prihvaća komemoraciju nad Pavelićem, već isključivo nad nevino žrtvama brutalno pobijenim od strane komunističkog, totalitarnog i zločinačkog režima.

Notorna je glupost, koju nikako ne primjećuju ni naši vrsni povjesničari koji imaju priliku sudjelovati na javnoj TV šupi, da netko podmeće kako hrvatski narod komemorira propaloj državi, da navodno žali za NDH-azijom.

Rovokopači Pusička i Zoki, izmišljaju ustaše, naciste, izmišljaju tobožnji žal za NDH-azijom, jer to im treba iz potpuno drugih razloga. Ako bi priznali da je Bleiburg mjesto pijeteta nevino pobijenim žrtvama, a sve su nevine ako im nije suđeno i dokazano sudjelovanje u zločinima, ako bi to priznali morali bi priznati i zločine. Doduše, oni deklarativno priznaju zločine komunističkog režima, ali nikako ne mogu prevaliti preko svojih lažljivih usta tko je zločine zapovijedio, organizirao i izvršio i zašto je to napravio. Kad bi to prevalili preko svojih lažljivih usana onda bi morali provaliti i u ime čije Parije su zločini počinjeni, morali bi priznati kako su zločinci članovi SKJ i SKH, morali bi priznati da su baš oni ideološka sljednica tih Partija, jer još 1991 su se zvali SKH-SDP.

Dakle, dok god u Hrvatskoj „ima“ ustaša i ustaškog derneka, dok god ima Bleiburga na kojemu se navodno komemorira Anti Paveliću i NDH-aziji, rovokopači imaju razlog braniti, tajiti i opravdavati ime največeg zločinca u povijesti "ovih prostora", a njemu je ime Josip Broz Tito. Imaju razloga braniti Jugoslaviju u čijim okvirima je dominirala velikosrpska politika a to je već prikrivanje zločina zbog ideologije.

Paveliću se na Bleiburgu nikako ne može komemorirati, jer on nije ni umro na Križnom putu, ne može se ni žaliti za njim, jer se nizom poteza sam sebe i pokret na čijem je bio čelu teško i nepopravljivo kompromitirao.

Istina o Bleiburgu, popis žrtvama, istina o zločinima i zločincima, detaljna istraživanja, forenzika, neminovno za sobom povlači iste metode koje se moraju provesti i u slučaju mita o Jasenovcu, istine o Jasenovcu, jer tek nakon otkrivanja jedne i druge istine rovokopači će morati utišati svoje strojeve koji sedam desetljeća nakon II. svjetskog rata i dalje sustavno proizvode ustaše i naciste.

Rovokopači znaju istinu o Jasenovcu, oni znaju i istinu o Bleiburgu, a ta je istina za njih bolna. Zločini Jasenovca po brojnosti i brutalnosti apsolutno se ne mogu usporediti sa zločinima pod zapovjedništvom druga Tita i to stvara paniku u redovima mentalnih komunista i njihovih petokolonaša i velikosrpskih apologeta.

Istinom će pasti mit o Jasenovcu, mit koji je od hrvatskog naroda stvorio genocidni narod, a istina o Bleiburgu srušit će mit o Titu koji je, prema njima, „najbolje što je Hrvatska imala“.

Znaju partijski rovokopači da su u Europskom parlamentu i Hrvatskom saboru donesene deklaracije kojim su komunizam, nacional-socijalizam i fašizam izjednačeni. Znaju, ali i dalje istu opstruiraju služeći se raznim floskulama poput one o nedopustivosti revizije povijesti, kao da upravo oni i partijske dogme imaju monopol nad povjesnom znanošću.

Titoljubci i rovokopači ne smiju i ne žele dopustiti istinu o Bleiburgu, ne žele napraviti popis žrtava, ne smiju dopustiti nestajanje mita o Jasenovcu i Titu, jer to bi za njih značilo i njihov nestanak s političke scene na kojoj egzistiraju upravo na temeljima tog mita, na temeljima laži o Bleiburgu.

Upravo zato su Milanović i Josipović osmislili komemoraciju u Teznom, pokušavajući iz svijesti naroda brisati Bleiburg iz narodnog pamćenja. Upravo zbog toga su na početku mandata kukuriku koalicije ukinuli pokroviteljstvo Sabora nad komemoracijom u Bleiburgu, uz istovremenu logističku pripomoć organizatorima događajima u Jasenovcu, Srbu i Jadovnom.

Zanimljivo je da Vesna Pusić od austrijskih vlasti očekuje uredovanje nad govornicima u Bleiburgu, ali istovremeno kao "dobar domaćin" ne bi riječi rekla protiv šovinističkih poruka Aleksandra Vulina izrečenih na Jadovnom.

Zato sada vidimo koliko je Bleiburg i istina o Bleiburgu važna za budućnost Hrvatske i zbog čega su partijski rovokopači protiv te istine. Istina o Bleiburgu i Križnom putu srušit će sve mitove i Hrvatska tek tada, nakon otkrivanja potpune istine i rušenja mitova može reći kako je duhovno i materijalno doista slobodna država.

Daljnje zamračivanje istine, jedan je od najvažnijih razloga za napade na ministra Hasanbegovića, a glumatanje glumaca i kultura nekulturnjaka samo je predstava za hlebince koju je smislio notorni Neša Stazić i njegova bratija.

Za ministra Hasanbegovića treba, ne samo potpisati peticiju podrške, za njega treba „poginuti“, jer on je zaljuljao strukture i udario ih tamo gdje ih najviše boli. Ruši mitove i uskraćuje proračunski novac onima koji te mitove pokušavaju održati na životu!

Kazimir Mikašek-Kazo

Share
0