Pogreb jugoslavenskog diktatora JBT bio je jedna od najposjećenijih pogreba u svijetu, nazočilo je oko 209 delegacija iz 127 zemalja. Svjetski vođe poput Brežnjeva, Margaret Thatcher, Indire Gandhi, Helmuta Schmidta, Hua Guofenga i drugih su došli. Osim njih većina nazočnih delegacija dolazila je iz socijalističkih ili tadašnjih nesvrstanih azijskih ili afričkih država.

Međutim, jeste li znali kako Izrael nije poslao službenu državnu delegaciju, i da nije bilo nikoga na bilo kojoj državnoj razini.

Razlog se najčešće povezuje s Titovom snažnom podrškom arapskim zemljama i 'palestinskoj stvari'. Kao jedan od ključnih lidera Pokreta nesvrstanih Tito je bio vrlo blizak s Yasserom Arafatom i PLO-om, koji je također imao delegaciju na pogrebu. Nakon Šestodnevnog rata 1967. godine komunistička Jugoslavija prekida sve diplomatske odnose s Izraelom kojeg nije priznavala u međunarodnim granicama.

Iz nekih izvora i analiza pogreba i foruma, spominje se da je Izrael bio jedna od zemalja koje su izbjegle dolazak, osim zbog prisutnosti arapskih lidera, i zbog predstavnika raznih drugih terorističkih organizacija koje su u Jugoslaviji imale status oslobodilačkih pokreta. Za usporedbu, druge zemlje koje nisu poslale službenu delegaciju su bile: Albanija, koja nije došla zbog ideološkog sukoba s Titom, Južna Afrika i neke male ili ratom zahvaćene zemlje npr. Čad, Salvador, Gvatemala itd.

Saudijska Arabija nije došla zbog iranske delagacije.

SAD je poslao tek potpredsjednika Mondalea, Carter nije došao osobno, Francuska nije poslala Giscarda d'Estainga, a najinteresantnije je da Kuba nije poslala Castra, nego nižu državnu delegaciju, što je izazvalo praktički skandal u odnosima te dvije države.

Ljevica i Židovi

Odnos jugoslavenskog diktatora Broz Tita prema Izraelu uglavnom slijedi i današnja hrvatska ljevica SDP, Možemo!, RF itd., ali je riječ i o širem trendu umjerene ili radikalne zapadne ljevice od kasnih 1960-ih pa nadalje. Oni Izrael vide kao okupatorsku silu, saveznika SAD-a i 'zapadnog imperijalizma'. Palestina se vidi kao potlačeni narod u borbi protiv kolonijalizma i apartheida. Doduše, to nije uvijek mržnja prema Židovima, dakle klasični antisemitizam, nego politička pozicija, iako granica često postane mutna, naročito kada kritika prelazi u demonizaciju cijele države, usporedbe s nacizmom ili teorije zavjere o 'cionističkoj kontroli.'

U hrvatskom kontekstu dodatno dolaze i ovi faktori:

Milanović i dio ljevice često koriste vrlo oštru retoriku prema Izraelu što je izazvalo optužbe za antisemitizam od izraelske strane u više navrata. Možemo! i slične radikalno lijeve grupacije aktivno traže prekid suradnje s Izraelom, priznanje Palestine, osuđuju 'genocid' u Gazi i slično. Dio hrvatske ljevice ima povijesnu averziju prema 'militarističkom cionizmu', kako rekosmo, još iz doba Nesvrstanih i Titove Jugoslavije.

Otvoreni ili prikriveni antisemitizam u Hrvatskoj danas je puno prisutniji u lijevim nego u desničarskim ili 'suverenističkim' političkim krugovima. Ako postoji 'mržnja' prema Židovima na desnici ona je uglavnom sekundarna i dolazi iz povijesnog neznanja ili iz istog izvora kao i u zapadnoj desnici, prekomjerna kritika Izraela koja ponekad sklizne u stare antisemitske mitove poput kontrola medija, financija itd. Ali to nije dominantno niti organizirano, više je plod ili vjerskog pogleda u smislu odnosa Židova prema Isusu Kristu, iako je po tom pitanju čak i Papa donio službeni stav katoličke Crkve suprotan tim stavovima, ili, kako rekosmo mitovi i propagiranje nesuvislih teorija od strane samoukih poznavatelja svega i svačega.

Ivica Granić / Facebook

Share
0