Da će pobjeda Kolinde Grabar Kitarović na nedjeljnim izborima biti senzacija i lijevima i desnima, vidjelo se već po objavi rezultata. Analitičari skloni predsjednici nisu krili oduševljenje, ovi manje skloni iznenađenje. No vrlo brzo i jedni i drugi, prihvatili su činjenicu da je Kolinda pobijedila u demokratskoj utakmici i kako s njezinom pobjedom počinje novo razdoblje u hrvatskoj politici.

No manje optimistični bili su dvojica dugovječnih hrvatskih političara, bivši predsjednik Stjepan Mesić i aktualni vođa srpske nacionalne manjine Milorad Pupovac. U svom stilu, obojica su se stavili u ulogu arbitara političkih procesa i patroniziranja novoizabranoj hrvatskoj predsjednici.

Dok Mesić papagajski ponavlja tezu o ponovnoj fašizaciji društva, Pupovac denuncijatski srbijanskim medijima prodaje priču o antiregionalnoj politici hrvatske predsjednice. Zapravo, ako bolje pogledamo, to su omiljene teme spomenutog antifašističko-regionalnog dvojca koji s tim temema liježe i s njima se budi.

Stipe Mesić vjerojatno je najpoznatiji ustaški antifašist u Hrvatskoj. Ne treba nam ići daleko u prošlost, dovoljno je proguglati ostrašćene hvalospjeve ustaškoj državi, tezama da je Hrvatska dva puta pobijedila u ratu i ostale, u najmanju ruku, povijesno dvojbene teze. No, s obzirom da su tada u zraku vijorili razni čekovi, ta retorika bila je i očekivana.

Desetak godina kasnije Stipe Mesić postaje jednako ostrašćen, ali ovaj puta kao zakleti antifašist u obrani od fašizma. Pa iako je taj fažizam poražen 70 godina prije, Mesić je godinama hranio sebe i svoje istomišljenike izmišljenim ustašama, klerofašistima i ostalim utvarama koje je tako zdušno progonio. Nažalost, Stipe Mesić nije se jednakom strašću borio protiv agresivnog lijevog liberalizma, koji je u posljednjih 15 godina, pod krinkom demokratizacije društva, najniže udarao po hrvatskim tradicionalnim vrijednostima, domoljublju, pa na koncu i procesom detuđmanizacije. Da se g. Mesić energično suprotstavljao lijevom ekstremizmu kao što je inkvizitorski lovio umišljene ustaše, naše bi društvo danas svakako bilo puno demokratičnije, a narod puno homogeniji.

Milorad Pupovac etablirao se kao vođa srpske manjine u Hrvatskoj u prvom redu emancipirajući takozvane zločine počinjene od strane Hrvatske vojske. Ne propušta Milorad niti jednu priliku da Hrvatskoj svisoka, patnički, poput proroka Ilije, nabije na nos zločinački karakter vojno redarstvene akcije Oluja kao eklatantni primjer pogroma jednog naroda i genocidne namjere tadašnjeg državnog vodstva. Ustrajući na svojim tvrdnjama, nerijetko potpomognut dijelom političkog establišmenta i udrugama civilnog društva, taj etnobiznismen (citiram bivšeg predsjednika Josipovića) svoju političku opstojnost temelji uvijek i jedino na stvaranju nepovjerenja između većinskog i manjinskog naroda. Zaogrnut plaštem antifašizma, tolerancije i jednakopravnosti, Pupovac političko djelovanje temelji na dvostrukim kriterijima. Pa iako srpska nacionalna zajednica u Hrvatskoj ima veća prava nego Francuzi u Francuskoj, on, kao s profesorske katedre ocjenjuje, pomalo uvrijeđeno, kako će novoizabrana predsjednica štititi Hrvate u Srbiji. Koji, usput rečeno, u Srbiji imaju prava malo veća od kršćana u Mosulu.

Regionalna politika za Milorada Pupovca je naprosto pitanje koje ne smije doći u pitanje. Zaokruživanje rješavanja srpskog pitanja u zemljama bivše Jugoslavije može se riješiti samo regionalnom politikom gdje svi putevi opet vode u Beograd. U Beogradu se ponovno, na tragu Memoranduma 2, kuju planovi o povezivanju svih Srba, najprije u zemlji u kojoj su manjina (Zajedničko Veće Opština), a poslije tko zna. U tom svjetlu može se i razumjeti Pupovčevo ogorčenje najavom nove predsjednice kako ovo nije Regija i kako će Hrvatska provoditi prozapadnu politiku. A o samoj Srbiji će ovisiti koliko i kada će imati dobre odnose s Hrvatskom. Pitanja nestalih, otetog blaga, plaćanja ratne odštete nije nitko izmislio, ona stoje neriješena i dok god Srbija bude ta pitanja gurala pod tepih, Hrvatska nema drugog izlaza već ključeve EU držati podalje.

U cijeloj priči pozitivno je samo jedno. Stipe Mesić je prošlo svršeno vrijeme, političar koji nikada nije izišao iz sjene svog prethodnika, vitalni umirovljenik koji svoje umirovljeničke dane krati novcem poreznih obveznika, čovjek koji će u povijesti ostati upamćen samo kao drugi predsjednik Republike. I ništa drugo.

Milorad Pupovac još uvijek je aktivni političar. No, sustavnom getoizacijom srpske zajednice i stvaranjem atmosfere nepovjerenja počeo je izgleda, gubiti podršku i od naroda kojeg predstavlja. Kako drugačije promatrati činjenicu da većina Srba u Hrvatskoj nije izišla na nedjeljne izbore i poslušalo svog vođu koji ih je suptilno pozvao da svoj glas daju bivšem predsjedniku Josipoviću. U mjestima sa srpskom većinom (Borovo, Trpinja, Gvozd, Krnjak, Donji Lapac, Biskupija) izlaznost je bila između 15 do 20% manja od državnog prosjeka. Dovoljan razlog da se nametne zaključak kako Srbi u Hrvatskoj više ne slušaju Milorada Pupovca. Vrlo brzo i on bi, poput Stjepana Mesića, mogao u političku mirovinu.

 

Tomislav Stipić

Share
0