Kada poraženi progresivac sa lijevog političkog spektra doživi izborni neuspijeh tada obično slušamo prijetnje u smislu povratka u prošlost.

Ta poruka trebala bi u kognitivnoj funkciji mozga u prosječnog Hrvata stvoriti sliku koja u najmanju ruku odgovara slici s početka 1941. kada je Zagreb i hrvatski puk oduševljen stvaranjem NDH pozdravio snage Wehrmachta koje su upravo nadirale prema Zagrebu.

Da je nesretni progresivac, kojim slučajem, poput Martya Mc Flaya iz filma „Povratak u budućnost“, otputovao vremeplovom u 1955. godinu, imao bi priliku vidjeti kako je „progresivna ideja“ , vođena novom komunističkom elitom, pod egidom „Nema povratka na staro“ upravo provela nacionalizaciju industrije, trgovine i zemlje. Vidio bi kako nema višestranačja i kako jedino Komunisitčka partija sa svojim komesarima, milicijom, vojskom provodi teror nad hrvatskim narodom, kojem su sve do nedavno obećavali državu, slobodu i demokraciju.

Teško da bi progresivac imao prilike, poput Martya u filmu, poduzeti nešto što bi imalo implikacije na sadašnjost, a vjerujem da bi bio duboko razočaran kada bi se, u toj dalekoj prošlosti, susreo sa svojim ocem, koji je možda baš u tome trenutku igrao ulogu agenta provokatora koji, kako bi napredovao na hijerarhijskoj ljestvici, denuncira svoje prijatelje od kojih komunistički režim stvara „neprijatelje naroda“ što ima za posljedicu dugogodišnje tamničenje.

Što bi rekao progresivac kada bi vidio kako oni koji su noslili „lijepe kape partizanke“ sada u povorkama odlaze na Goli otok, sa kojeg se rijetko tko vraća kući. Bi li progresivac smogao snage i raspitati se o grobu Andrije Hebranga? Ili možda pogledati gdje se nalazi žena pokojnog Hebranga? Što je s njihovom djecom?

Kako bi reagirao progresivac da vidi kako je proklamirano socijalističko samoupravljanje samo paravan iza kojeg se kriju članovi SKJ i njihovi eksponenti koji zapravo vladaju svim segmentima društva, dok ono malo obrazovanog radništva strepi od kritike režima radi denuncijacija i straha od proglašavanja „neprijateljima naroda“?

Pretpostavljam da bi mučnog osjećaja, nesretni progresivac poželio vratiti se u Hrvatsku današnjih dana, koju je tako sramotno optuživao nošen iluzijama vlastite utopije. Današnja Hrvatska izgleda mu ipak nešto bolje. Država, demokracija i sloboda izborene su u Domovinskom ratu, međutim njega to previše ne zanima jer ionako dolazi iz obitelji koja je uvijek bila pri vrhu vlasti, pa je u novim uvjetima za dobar posao na državnim jaslama potrebno iz životopisa izbaciti one stavke koje nisu prihvatljive u demokratskim uvijetima.

Budući zna da je elita ostala u uredima i fakultetima dok su neobrazovani i sirotinja branili Hrvatsku, njemu ne će biti teško iskoristiti partijske veze i stvoriti respektabilnu karijeru. Nastavljajući optuživati Hrvatsku za nazadnjaštvo naš progresivac brani vlastitu karijeru, on zna da sve što je stekao može zahvaliti Partiji, a za Partiju je uvijek vrijedilo „ili mi ili oni“.

Znala se Partija obračunati i sa „neprijateljima naroda“, „staljinistima“, „proljećarima“, „braniteljima“, „klerofašistima“ i svima onima koji nisu bili na njezinoj liniji, a kada bi entropija zahvatila samu Partiju, diferencijacijom bi iznjedrila novog vođu, a u pravilu je pobjeđivao najbrutalniji, čime je i Partija postajala sve čvršća.

Možda je danas i mjesto i vrijeme dok slušamo pozive na podjele „ili mi ili oni“, ili možda čujemo uzvik „No passaran“ na predizbornom skupu, da promislimo, kuda nas to žele voditi oni kojima su u Hrvatskoj još uvijek pričinjavaju ustaše jer nemaju talenta za riješavanje gorućih ekonomskih problema u kojima se našla zemlja.

 

Dario Holenda

Share
0